Sjeverno od Gorjana, a nedaleko Osijeka, u ravnici koja je nekad bila golema močvara zvana Palača (lat. palus – močvara) na povišenom humku stoje razvaline utvrde Korođ (Korođvar). Tu utvrdu nikako ne treba zamjenjivati s istoimenim selom zvanim i Korog, smještenim blizu Laslova petnaestak kilometara istočnije. Riječ je o tipičnoj nizinskoj utvrdi (wasserburgu) na čijem je mjestu utvrda bila još u starim vremenima, a što potvrđuju i nedavno pronađene rimske cigle. Možda je taj povišeni prostor unutar močvare rabljen još kao gradina, a vjerojatno je nastao ljudskim radom i gradnjom palisada.
Utvrda je zidana od kamena i cigle i prstenastog je oblika s promjerom od 40 m, sa središnjom četvrtastom kulom s debljinom zidova od 2,5 m. Uočljivo je da su unutarnji pregradni zidovi bili prilagođeni za stanovanje, a pronađeni su i srednjovjekovni gotički pećnjaci.
Teško je utvrditi tko je i kada sagradio Korođ? Čini se da je prije gradnje te čvrste utvrde glavno naselje u blizini bio Čepin, koji se 1258. spominje kao Kenchapa, 1290. kao villa Chapa, a 1454. kao oppidum Chapa. U njemu se u to doba javlja velikaška obitelj Korođ po kojima će nova utvrda i dobiti ime.
Udovica kneza Petra de Opor, imenom Chen po kojoj je vjerojatno Čepin i dobio ime, imala je oca zvanog Filip Veliki, a to je vjerojatno prvi poznati Korođ. Plemkinja Chen je u sudskom sporu sa svojim nećacima od kralja Ladislava II. otprilike 1295. dobila posjed na kojemu su Korođi već izgraditi Korođvar. Naime 1290. spominje se utvrda Korough, a 1296., kako Szabo navodi, “castrum Korong ultra fluvium Drauwe”.
Uspon Korođa započinje u prvoj polovici 14. st. kada Filip Korođ uzima u zakup od kardinala Gilbermusa tvrđavu Osijek. Već njegov sin Stjepan postaje potom mačvanski ban u dobi od 22 godine. Bio je iznimno hrabar i veliki pristaša Žigmunda Luksemburškog u njegovim domaćim i stranim ratovima. Osobno je pobijedio Ivaniša Horvata u bitci pokraj Bosuta, zarobio ga i odveo u Pečuh.
Bogatim je kraljevim donacijama značajno proširio svoj posjed u tom dijelu Slavonije. No moć obitelji počela je opadati već u 15. st. Posljednji je od svog roda ostao Gašpar, sin Elizabete Gorjanski. Trebao je oženiti kćer Ivana Rozgona, temišvarskog župana, međutim je razvrgnuo zaruke i oženio se drugom djevojkom. To je razjarilo kralja Matiju Korvina koji mu zauzvrat 1472. oduzima sva imanja, uključujući i tvrdi Korođ, te sve to preda Rozgonima.
Ipak na molbu palatina Petra Perenya, oženjenog Gašparovom sestrom Katarinom, kao i na molbu tada moćnih Gorjanskih, vratio je kralj Matija Garšparu Korođu sva imanja. No Gašpar je već godinu dana poslije poginuo u borbi s Turcima i tako se ugasila ta slavna obitelj.
Tada je kralj polovicu Korođevih imanja, zajedno s utvrdom, dao svom velikom privrženiku Nikoli Čuporu Moslavačkom, a drugu polovicu Ivanu Ungnadu de Nadasdu, pristaši njegova oca Janosa Hunyadija. Nikola Čupor je već 1467. bio erdeljski vojvoda, a potom i župan virovitičke županije. No kraljeva je odluka razgnjevila sinove Ivana Rozgona – Lovru, Ivana, Stjepana i Reinalda. Oni su protestirali protiv kraljeve odluke, no kako je i Nikola Čupor uskoro umro, dobili su od kralja 1474. polovicu imanja Korođ, a drugu je polovicu zajedno s tvrđavom dobila obitelj Ivana Pongraza de Dengelegu.
Obitelj se Pongratz javlja prvi put u Srijemu 1327., a Ivan je od 1462. do 1467. bio erdeljski vojvoda. Kako je i na koji način Korođ došao u vlasništvo Banića od Lendave zaista nije poznato, ali se početkom 16. st. javlja kao njegov gospodar Baltazar Banić, zapovjednik hrvatskih konjanika.
Turskim je prodorima i zauzimanjem Osijeka 1529. granica prolazila upravo pokraj Korođa. Čak su neki hrvatski vojskovođe javili kralju Ferdinandu da su Turci 1536. osvojili Korođ, no on se zahvaljujući svom položaju u močvari uspješno othrvao. Tijekom sudbonosnog i nesretnog Katzianerova pohoda protiv Turaka u Osijeku, njegova je vojska u povlačenju prolazila pokraj Korođa, a za njima su išli Turci kao progonitelji. Katzianer je morao ostaviti osam topova jer se slomio pontonski most na Vuki i Turci su te topove nakon Katzianerova poraza vukli natrag prema Osijeku. No hrabra posada Korođa uspjela je iznenaditi Turke i oteti nekoliko topova. Sve je to junaštvo ipak bilo uzaludno. Zabilježena je poruka kapetana Franje Zaya Ferdinandu kako u utvrdi nema ni hrane, ni praha, ni olova te da su je prisiljeni napustiti. Čini se da je do kraja 1537. Korođ bio definitivno napušten jer su sva mjesta južno i sjeverno već bila u turskoj vlasti.
Turci se nisu Korođom koristili niti su ga obnavljali i on je prepušten propadanju. Već se 1697. spominje kao “dirutum castellum Korogyvar”. Od tada do danas magični i tajanstveni Korođ propada. Na njemu su se od 1967. do 1973. obavljali određeni konzervatorski radovi čime je utvrda spašena od daljnjeg propadanja, ali je potom ipak prepuštena memli i močvari.
Ipak ta golema utvrda tlocrtno pravilnog kruga na sve posjetitelje i danas djeluje zbunjujuće i gotovo nestvarno. Stoga o Korođu u narodu i danas kruže raznorazne priče i legende. Posebno je poznata ona o zmijskom leglu pa narod i danas utvrdu naziva “zmijskim gradom”. Stoga u tu utvrdu okolni stanovnici i ne vole zalaziti. No istodobno kruže priče da je na tom mjestu zakopano i golemo blago baruna Trenka. To je vjerojatno u prošlosti mnoge natjeralo da ipak posjete ovu izuzetno zanimljivu utvrdu nedaleko Osijeka. (:top::rolleyes:
Rimske utvrde u slavoniji
