Svi smo mi glumci...
Već duže vrijeme gubim povjerenje u ljude. U početku su to bili nebitni ljudi i nisam se previše zamarao što gubim kontakt s takvima, znate, ne gubite puno, nije ni vrijedno spomena... Ali ne bi njih ni spominjao da to ne predstavlja uvod u nešo veće, nešto zbog čega se pitam koji je smisao ovog života ako ćeš se iz dana u dan razočarati iznova i iznova. Da sam razočaran u politiku i njezine igrače, jesam, razočaran sam i sustavom vrijednosti, razno raznim manipuliranjima od strane ovih i onih, razočaran sam i kolegama sa posla, doduše ne svima, razočaran sam i šefovima. Te stvari uglavnom ne mogu promijeniti, mogu možda nastojati popraviti, ublažiti, ne čuti... Ponekad me obitelj zna izbaciti iz takta ali nisu me još razočarali. Imam najboljeg brata, poštenog i pametnog oca, brižnu majku i kad se zamislim sestru s kojom nemam neki bratski, sestrinski odnos. Vjerujte mi da mi je to sad palo na pamet i ne pronalazim neki objašnjavajući razlog zašto je to tako, neke stvari su jednostavno takve. Ali u zadnje vrijeme me je razočarala nekolicina "prijatelja". Zašto pod navodnicima? Nisu nikad ni bili prijatelji, nego poznanici koji su gledali svoj interes više nego smatram da je normalno za jedno "prijateljstvo". Danas sam izgubio prijatelja i moji principi mi ne dozvoljavaju da pređem preko nečega, što vam sad neću objašnjavati, recimo da je sebičan,da gleda samo sebe, što mi se ne sviđa i što vjerojatno mogu očekivati opet od njega, a košta me živaca. Vratit ću se na prijatelje dvjema poučnim izrekama, prva glasi da nema vječnih prijateljstava, nego samo vječnih interesa, a druga kaže da si uspio ako stekneš jednog prijatelja u životu. Uvijek je lakše slušati tešku istinu nego ju sam spoznati. Ja sam ju izgleda sad spoznao. Imam more poznanika i mislio sam, 3 bliska prijatelja. Sad imam jednog prijatelja i još uvijek more poznanika. Malo sam težeg karaktera, ne obećavam puno, ali što obećam to nastojim i održati. Ne mislim tu da ću naručiti taksi ako kasnim na neobaveznu kavu, a upravo sam slupao auto, nego da se ne može dogoditi da izigram nečije povjerenje radi vlastite sebičnosti. Uglavnom, ne mislim da je kraj svijeta, imam još jednog prijatelja koji promatra svijet sličnim očimam kao ja, barem još uvijek mislim da je tako i nadam se da neću promijeniti mišljenje. Imam prilično sređen život, nisam u nekim novcima, ali ne smijem se žaliti. Boli me spoznaja da ljudi previše gledaju sebe odnosno, bole me jednosmjerna prijateljstva. Nisam cjepidlaka, malo me muči moj karakter i princip i kad kažem dosta, nema nazad. Ne tražim nikakav komentar, nikakav odgovor, možda samo potvrdu da život ide dalje ali da ipak ima kraja i da će se naše ponašanje kroz život ipak negdje vrednovati
Već duže vrijeme gubim povjerenje u ljude. U početku su to bili nebitni ljudi i nisam se previše zamarao što gubim kontakt s takvima, znate, ne gubite puno, nije ni vrijedno spomena... Ali ne bi njih ni spominjao da to ne predstavlja uvod u nešo veće, nešto zbog čega se pitam koji je smisao ovog života ako ćeš se iz dana u dan razočarati iznova i iznova. Da sam razočaran u politiku i njezine igrače, jesam, razočaran sam i sustavom vrijednosti, razno raznim manipuliranjima od strane ovih i onih, razočaran sam i kolegama sa posla, doduše ne svima, razočaran sam i šefovima. Te stvari uglavnom ne mogu promijeniti, mogu možda nastojati popraviti, ublažiti, ne čuti... Ponekad me obitelj zna izbaciti iz takta ali nisu me još razočarali. Imam najboljeg brata, poštenog i pametnog oca, brižnu majku i kad se zamislim sestru s kojom nemam neki bratski, sestrinski odnos. Vjerujte mi da mi je to sad palo na pamet i ne pronalazim neki objašnjavajući razlog zašto je to tako, neke stvari su jednostavno takve. Ali u zadnje vrijeme me je razočarala nekolicina "prijatelja". Zašto pod navodnicima? Nisu nikad ni bili prijatelji, nego poznanici koji su gledali svoj interes više nego smatram da je normalno za jedno "prijateljstvo". Danas sam izgubio prijatelja i moji principi mi ne dozvoljavaju da pređem preko nečega, što vam sad neću objašnjavati, recimo da je sebičan,da gleda samo sebe, što mi se ne sviđa i što vjerojatno mogu očekivati opet od njega, a košta me živaca. Vratit ću se na prijatelje dvjema poučnim izrekama, prva glasi da nema vječnih prijateljstava, nego samo vječnih interesa, a druga kaže da si uspio ako stekneš jednog prijatelja u životu. Uvijek je lakše slušati tešku istinu nego ju sam spoznati. Ja sam ju izgleda sad spoznao. Imam more poznanika i mislio sam, 3 bliska prijatelja. Sad imam jednog prijatelja i još uvijek more poznanika. Malo sam težeg karaktera, ne obećavam puno, ali što obećam to nastojim i održati. Ne mislim tu da ću naručiti taksi ako kasnim na neobaveznu kavu, a upravo sam slupao auto, nego da se ne može dogoditi da izigram nečije povjerenje radi vlastite sebičnosti. Uglavnom, ne mislim da je kraj svijeta, imam još jednog prijatelja koji promatra svijet sličnim očimam kao ja, barem još uvijek mislim da je tako i nadam se da neću promijeniti mišljenje. Imam prilično sređen život, nisam u nekim novcima, ali ne smijem se žaliti. Boli me spoznaja da ljudi previše gledaju sebe odnosno, bole me jednosmjerna prijateljstva. Nisam cjepidlaka, malo me muči moj karakter i princip i kad kažem dosta, nema nazad. Ne tražim nikakav komentar, nikakav odgovor, možda samo potvrdu da život ide dalje ali da ipak ima kraja i da će se naše ponašanje kroz život ipak negdje vrednovati
odnos između prijatelja
Aucun commentaire:
Enregistrer un commentaire