Zaljubljujemo se u one kojima pomažemo?

....znam da naslov zvuči malo komplicirano, ali eto da pitam :D objasnit ću o čeme se radi.

dakle, otvaram temu namjerno na muškom kutku jer mislim da muški i ženski mozak vrlo vjerojatno različito percipiraju ovakve stvari. Sjetila sam se jednog kolege s kojim sam nekad studirala i našeg odnosa, pa eto da pitam:

imali smo dakle, kao i vjerojajatno svaki fakultet, neke predmete koji se jednostavno moraju SKUPA, grupno učiti. Nisu štreberski. Odnos nam nije bio niš posebno u smislu da smo bilil neki veeeliki frendovi i često se družili ali ja svejedno imam teoriju da ti je prijatelj onaj tko ti pomogne kad ti treba pomoć, a ne onaj tko ti pravi "društvo za šankom"...

dakle, bi li jedan prosječan muškarac išao visiti na telefonu sa ženskom osobom i učiti s njom po 3 sata i više i tako par dana a da mu se ista ne - sviđa??? ili da želi nešto s njom?
nekako sam mišljenja da me vrlo lako mogao ili skroz otpiliti ili skratiti razgovor objašnjavajući samo najbitnije...
je li to do osobe same kao takve, ili do njenog mišljenja o osobi kojoj se taaako trudi pomoć?

nadam se da ste razmijeli poantu....ajmo, pišite :D

P.S fakultet je prirodnih znanosti, ima veze s kemijom pa je trebalo sve te silne formule objasnit preko telefona :D

počeo mi se motat po glavi, ostavlja dojam dobričine (kakvog nažalost žene izbjegavaju za vezu i to im je odbojno, kao), ovaj je "mimozica", a mene baš takvi privlače....

Zaljubljujemo se u one kojima pomažemo?