Ovih dana mediji nam prenose otkriće Porezne uprave da se na računu jednog hrvatskog građanina u jednoj banci u Italiji nalazi najmanje 700 milijuna kuna.
Naime, za glavnicu je na tom računu lani isplaćena kamata od čak 14 milijuna kuna. RTL je u suradnji s hrvatskim financijskim stručnjacima uzeo procjenu da je prosječna kamata na štednju ovih godina oko 2 posto što dovodi da je iznos glavnice na tom samo jednom računu, samo jednog čovjeka, najmanje 700 milijuna kuna ili oko 92 milijuna eura. Ti su novci do sada bili potpuno neoporezivi i Poreznoj upravi potpuno nepoznati.
Ministar financija Boris Lalovac kaže sljedeće: Zapanjujući su podaci da pojedini hrvatski građani imaju milijarde kuna na štednim računima u susjednim zemljama. Ono što sada radi Porezna uprava je da ispituje porijeklo tog novca i svi oni će biti pozvani u Poreznu da pokažu odakle im taj novac.
U RH i inozemstvu postoje zakoniti oblici zarade na koji se ne plaća porez, kao što je to primjerice trgovanje novcem ili konkretno trgovina devizama, te ne postoji niti jedan zakonski akt po kojem je građanim koji vrši takve transakcije obavezan voditi dokumentaciju, čuvati je ili davati na uvid nekakvom državnom tijelu.
Dana 31. prosinca 2009. na snagu je stupila Uredba o izmjenama i dopunama Zakona o deviznom poslovanju kojom je od 1. siječnja 2010. ukinuta zabrana sudjelovanja rezidenata na deviznom tržištu izvan Republike Hrvatske. Novim propisom rezidentima je dana mogućnost uključivanja u globalne financijske tokove i sudjelovanja na globalnom financijskom tržištu. Istovremeno ukinuta je zabrana otvaranja bankovnih računa rezidentima u nekoj banci izvan RH.
Pretpostavimo da je građanin s početka priče bio jako vješt u trgovanju na deviznom tržištu i na početno uloženih 100.000 kuna ostvario prinos od 50% mjesečno koje je dalje reinvestirao. Takve zarade na deviznom tržišti nisu nemoguće zbog velike poluge(leverage) koja se nudi od strane brokerskih kuća. Ovo je primjer jednog takvog stvarnog računa gdje je trader u mjesec dana zaradio 77.982,92 USD odn. 53.36 % - http://ift.tt/1I4oEpt
Uz mjesečni prinos od 50% i compounding (reinvestiranje ostvarenog dobitka) potrebno je samo 23 mjeseca da se od 100.000 dođe do iznosa 700 milijuna kuna.
Pretpostavimo da je građanin s početka priče na taj potpuno legalan način došao do 700 milijuna kuna i sasvim legalno položio taj novac na račun u Italiji. Sad nastupa naša Porezna uprava i pozove ga u Poreznu da pokaže odakle mu taj novac. On veli da ga je zaradio na tržištu novca i da ne postoji nikakav zakon po kojem bi on morao voditi nekakvu dokumentaciju o tome i da se na trgovanje novcem ne plaća porez.
Porezna uprava je nezadovoljna takvim odgovorom i razrezuje mu porez od 40%( to je realna situacija koja se po medijima prezentira od strane Vlade RH i ministra financija Borisa Lalovca.) Drugim riječima taj građanim je proglašen krivim za poreznu utaju, a činjenično stanje je da je on taj novac zaradio sasvim legalno.
Pitanje za pravnike: na temelju kojih pravnih činjenica je on proglašen krivim i oduzeto mu je 280 milijuna legalno stečenog novca? Možemo to uzeti i kroz prizmu instituta važećeg u svim demokratskim državama svijeta po kojem se svaki osumnjičenik ili optuženik može braniti – šutnjom. Znači li u ovom slučaju štutnja priznanje krivice?
Ili postavimo ovo pitanje kroz jednu analogiju: policija dolazi u posjed jedne video snimke koja pokazuje komandnu ploču automobila i brzinomjer koji je išao do maksimalno 130 km/h. Zna se točno tko je vlasnik te snimke, tko je vozio i čiji je automobil, međutim ne postoji nikakva evidenicija o tome na kojem mjestu je postignuta ta brzina od 130km/h. Policija pozove tog vozača u postaju i traži od njega dokaz gdje je postigao maksimalnu brzinu od 130 km/h. Vozač odgovara da je vozio po autocesti i da ne postoji niti jedan zakon po kojem je dužan voditi ili čuvati nekakvu dokumentaciju koja bi pokazala da se on u to i to vrijeme nalazio na autocesti ili na nekoj drugoj prometnici. Drugim riječima nije dao nikakv dokaz.
Policija nije zadovoljna tim odgovorom i arbitrarno ustvrdi da je vozio po naselju, optuži ga za obijesnu vožnju, izazivanje opasnosti za život ili tijelo ljudi te se taj pojedinac osudi na zatvorsku kaznu u trajanju od tri mjeseca.
Dakle, ova situacija je analogna onoj sa arbitrarnim razrezivanjem poreza od strane porezne uprave zato što pojedinac nije ponudio dokaz da je nevin. Kao što postoje zakonski prihodi na koje se ne plaća porez isto tako postoji zakonita vožna od 130 km/h. U ova naša dva primjera ne postoji nikakv dokaz da je optuženi postupio nezakonito i iz same činjenice da on nije dokazao zakonitost svojih postupaka on je proglašen krivim. Kako je to moguće u pravnoj državi?
Naime, za glavnicu je na tom računu lani isplaćena kamata od čak 14 milijuna kuna. RTL je u suradnji s hrvatskim financijskim stručnjacima uzeo procjenu da je prosječna kamata na štednju ovih godina oko 2 posto što dovodi da je iznos glavnice na tom samo jednom računu, samo jednog čovjeka, najmanje 700 milijuna kuna ili oko 92 milijuna eura. Ti su novci do sada bili potpuno neoporezivi i Poreznoj upravi potpuno nepoznati.
Ministar financija Boris Lalovac kaže sljedeće: Zapanjujući su podaci da pojedini hrvatski građani imaju milijarde kuna na štednim računima u susjednim zemljama. Ono što sada radi Porezna uprava je da ispituje porijeklo tog novca i svi oni će biti pozvani u Poreznu da pokažu odakle im taj novac.
U RH i inozemstvu postoje zakoniti oblici zarade na koji se ne plaća porez, kao što je to primjerice trgovanje novcem ili konkretno trgovina devizama, te ne postoji niti jedan zakonski akt po kojem je građanim koji vrši takve transakcije obavezan voditi dokumentaciju, čuvati je ili davati na uvid nekakvom državnom tijelu.
Dana 31. prosinca 2009. na snagu je stupila Uredba o izmjenama i dopunama Zakona o deviznom poslovanju kojom je od 1. siječnja 2010. ukinuta zabrana sudjelovanja rezidenata na deviznom tržištu izvan Republike Hrvatske. Novim propisom rezidentima je dana mogućnost uključivanja u globalne financijske tokove i sudjelovanja na globalnom financijskom tržištu. Istovremeno ukinuta je zabrana otvaranja bankovnih računa rezidentima u nekoj banci izvan RH.
Pretpostavimo da je građanin s početka priče bio jako vješt u trgovanju na deviznom tržištu i na početno uloženih 100.000 kuna ostvario prinos od 50% mjesečno koje je dalje reinvestirao. Takve zarade na deviznom tržišti nisu nemoguće zbog velike poluge(leverage) koja se nudi od strane brokerskih kuća. Ovo je primjer jednog takvog stvarnog računa gdje je trader u mjesec dana zaradio 77.982,92 USD odn. 53.36 % - http://ift.tt/1I4oEpt
Uz mjesečni prinos od 50% i compounding (reinvestiranje ostvarenog dobitka) potrebno je samo 23 mjeseca da se od 100.000 dođe do iznosa 700 milijuna kuna.
Pretpostavimo da je građanin s početka priče na taj potpuno legalan način došao do 700 milijuna kuna i sasvim legalno položio taj novac na račun u Italiji. Sad nastupa naša Porezna uprava i pozove ga u Poreznu da pokaže odakle mu taj novac. On veli da ga je zaradio na tržištu novca i da ne postoji nikakav zakon po kojem bi on morao voditi nekakvu dokumentaciju o tome i da se na trgovanje novcem ne plaća porez.
Porezna uprava je nezadovoljna takvim odgovorom i razrezuje mu porez od 40%( to je realna situacija koja se po medijima prezentira od strane Vlade RH i ministra financija Borisa Lalovca.) Drugim riječima taj građanim je proglašen krivim za poreznu utaju, a činjenično stanje je da je on taj novac zaradio sasvim legalno.
Pitanje za pravnike: na temelju kojih pravnih činjenica je on proglašen krivim i oduzeto mu je 280 milijuna legalno stečenog novca? Možemo to uzeti i kroz prizmu instituta važećeg u svim demokratskim državama svijeta po kojem se svaki osumnjičenik ili optuženik može braniti – šutnjom. Znači li u ovom slučaju štutnja priznanje krivice?
Ili postavimo ovo pitanje kroz jednu analogiju: policija dolazi u posjed jedne video snimke koja pokazuje komandnu ploču automobila i brzinomjer koji je išao do maksimalno 130 km/h. Zna se točno tko je vlasnik te snimke, tko je vozio i čiji je automobil, međutim ne postoji nikakva evidenicija o tome na kojem mjestu je postignuta ta brzina od 130km/h. Policija pozove tog vozača u postaju i traži od njega dokaz gdje je postigao maksimalnu brzinu od 130 km/h. Vozač odgovara da je vozio po autocesti i da ne postoji niti jedan zakon po kojem je dužan voditi ili čuvati nekakvu dokumentaciju koja bi pokazala da se on u to i to vrijeme nalazio na autocesti ili na nekoj drugoj prometnici. Drugim riječima nije dao nikakv dokaz.
Policija nije zadovoljna tim odgovorom i arbitrarno ustvrdi da je vozio po naselju, optuži ga za obijesnu vožnju, izazivanje opasnosti za život ili tijelo ljudi te se taj pojedinac osudi na zatvorsku kaznu u trajanju od tri mjeseca.
Dakle, ova situacija je analogna onoj sa arbitrarnim razrezivanjem poreza od strane porezne uprave zato što pojedinac nije ponudio dokaz da je nevin. Kao što postoje zakonski prihodi na koje se ne plaća porez isto tako postoji zakonita vožna od 130 km/h. U ova naša dva primjera ne postoji nikakv dokaz da je optuženi postupio nezakonito i iz same činjenice da on nije dokazao zakonitost svojih postupaka on je proglašen krivim. Kako je to moguće u pravnoj državi?
Presumpcija nevinosti, razrezivanje poreza i dokazivanje porijekla novca
Aucun commentaire:
Enregistrer un commentaire