9 godina braka i još x godina hodanja i poznanstva,
3 djece.
Od velike ljubavi do poniranja, do poštovanja, povremene dosade, novih lijepih trenutaka i ponovo sve u krug. Moglo bi se reći: klasičan sretan brak.
Kad bi se gledala samo jedna strana medalje mogli bi udžbenike o nama pisati.
Druga strana je otprilike ovakva:
Od početka sam zauzeo poziciju hranitelja obitelji (a i guzica mi je s godinama narasla da nitko ne može više na nju)i uspješno ju obavljao/am.
Iz ovog proizlaze i sve mane. Koliko god me obrazovalo i prosvijetlilo, nikad nisam ni dao da žena nešto odradi (nisam ni branio, ali poticao sigurno nisam), pa ne dam da mi nitko dira u moju poziciju. Kako sam još i iz tradicionalne obitelji (može se reći ljepša riječ za provinciju) sva moja sranja opravdavam navedenim i nakon tog svaki napad na mene staje.
Nisam svadljiv i temperamentan na riječima, ali sam uporan i konzistentan. Ne svađam se, ali kad mislim da sam u pravu, puno perfidnije dovedem vodu na svoj mlin bez teških riječi, uglavnom šutnjom i inatom, dokazivanjem da sve mogu sam. Tim svojim ponašanjem dovodim do ludila drugu stranu i makar ne mislim da uživam u tomu, podsvijest sigurno u tim trenutcima umire od smijeha.
Znam ja i djeci pripremiti objed, vozam ih na sve obveze, izvodim ih, igram se s njima.
Za sve ove godine sam se fizički dosta (jako) zapustio. Dopuštam si ponekad dolaske kuću u jutarnje sate i uživanje u alkoholu i pri tom nemam nikakvu grižnju savjesti.
Ne volim putovanja (poslovnih mi je preko glave). Kad sam dobre volje (kad sve klapa, a komu danas sve klapa) mogu složiti zabavu za sve u kupaonici, pa mi je logika, da ne trebamo prijeći pola svijeta da nam bude OK.
Vezano uz današnju situaciju, više radim, manje me ima, ali pazim (bar mislim) da djeca znaju da postojim, ali žena ju tu tek na petom mjestu.
Osim profesije zanima me i politika, povijest, matematika, sve vrste TV sportova (nisam fach idiot), i za sve nađem nekog vremena, a iskreno, najmanje za suprugu. Kako se čovjek u današnje vrijeme naučio u ponašati kao krizni manager, područja gdje nema krize, nema potrebe dirati.
Vrijeme u kojem su djeca najviše vremena zahtijevala stalnu fizičku prisutnost su prošla (ono: da ne padnu niz stube i ubiju se) i tu smo oboje dali silan doprinos.
Ne znam učinkovito upravljati svojim vremenom. Kampanjac sam i često samo gasim vatre, što silno utječe na posvećenost obitelji. Ponekad sam danima slijep i autističan, jer kako ja sam kažem: nikad nisan zna rješavat dvi stvari od jednom. Uvijek je u fokusu samo požar koji naviše gori.
Dosta je bilo o meni, sad malo o mom autu
Supruga je super majka i supruga, zaposlena žena, iz drugačije je obitelji i ima druge vrijednosti. Najviše mi s pravom prigovara da su djeca samo jednom mala, da materijalno nije duhovno i sl. S druge strane, ima one klasične mane licemjernog „katoličanstva“, da je bitnija forma od sadržaja. Lickanje djece da ih ulica vidi, bjesomučno glancanje parketa kad susjeda dolazi, ići na misu da se komentira tuđe ponašanje i odjeća i sl.
Nedostaju joj putovanja, ni nježnosti mi nisu jača strana.
Moja filozofija: ne popravljaj ono što nije pokvareno, njoj nikako ne odgovara.
Ženica je uz sve ovo još i iznimno lijepa i prije i danas. Od kad je stasala, navikla je na pažnju, manire i sitne znakove pažnje. Znate onu situaciju, kad lijepa žena ide prema liftu, a vi iznutra rukom zaustavite zatvaranje vrata. Puno veća vjerojatnost je da će se to dogoditi lijepoj ženi, nego znojnom stokilašu.
Sve do sad bi bilo normalno, osim što je uhvaćena kako skriva sastanke i poruke s osobom koju oboje poznamo. Afera je prekinuta, kajanje postoji. Vremena su bila normala i nije joj bilo teško objasniti (ili sakriti) fizičku nevjeru, no ostaje problem poljuljanog povjerenja, odnosno nepovjerenja.
Znakovi su bili uobičajeni, tj. vrištali su okolo, samo je trebalo neko vrijeme dok ih autist počne primjećivati. Nažalost, bilo je tu i siptoma koju su mogli prekinuti sve dok još nije bilo ničeg.
I rješenje je standardno: razgovor, suze, nevjerica, … Instinktivno sam počeo više vremena posvećivati ženi (težak sam na riječima i prvi put u tekstu kažem ljubavi), i opet sam ugasio vatru (bar mislim da jesam).
Konačno dolazim do problema i dileme:
S vremena na vrijeme me proganja kostur iz ormara, prijatelji mi kažu da sam se nekako promijenio na gore, da nisam više isti čovjek, da mi nešto fali (ne znaju o čemu je riječ).
Ja osobno ništa ne mogu dokučiti. Znam da mi je poljuljan ego (krivica je na meni najmanje pola), ne optužujem nikog, niti imam volje više analizirati tu situaciju.
Ponekad sam razmišljanja, da bi možda bilo bolje za moju obitelj da pustimo kostura van iz ormara. Kažu da ljudi, što su stariji, to su mrzovoljniji. Hoću li na samrti vikati ženi da je k…, da me uništila. Hoću li trovati djecu i unuke s pričom.
Da li je bolje za sve nas, da ostanemo fizički i mentalno zdravi, pa makar razdvojeni.
Da li možda postoji psihološka pomoć gdje mogu anonimno dolaziti seljačine sa egom i kapuljačom na glavi radi zaštite provincijalnih vrijednosti i njihove muškosti.
Nekad poželim da cilo misto zna što mi se dogodilo, da mogu svojti nabiti u lice sve, ali znam da isto tako, veliki dio bića moje ljubavi počiva na formi, a ne na sadržaju.
Svi imamo dvije strane i ako napadnemo lošu stranu osobe, nestati će i ona lijepa strana, koju volimo.
Da li čovjek, ma koliko bio povrijeđen, ima pravo isto napraviti.
Gdje je mjera između mazohizma i korisne žrtve?
3 djece.
Od velike ljubavi do poniranja, do poštovanja, povremene dosade, novih lijepih trenutaka i ponovo sve u krug. Moglo bi se reći: klasičan sretan brak.
Kad bi se gledala samo jedna strana medalje mogli bi udžbenike o nama pisati.
Druga strana je otprilike ovakva:
Od početka sam zauzeo poziciju hranitelja obitelji (a i guzica mi je s godinama narasla da nitko ne može više na nju)i uspješno ju obavljao/am.
Iz ovog proizlaze i sve mane. Koliko god me obrazovalo i prosvijetlilo, nikad nisam ni dao da žena nešto odradi (nisam ni branio, ali poticao sigurno nisam), pa ne dam da mi nitko dira u moju poziciju. Kako sam još i iz tradicionalne obitelji (može se reći ljepša riječ za provinciju) sva moja sranja opravdavam navedenim i nakon tog svaki napad na mene staje.
Nisam svadljiv i temperamentan na riječima, ali sam uporan i konzistentan. Ne svađam se, ali kad mislim da sam u pravu, puno perfidnije dovedem vodu na svoj mlin bez teških riječi, uglavnom šutnjom i inatom, dokazivanjem da sve mogu sam. Tim svojim ponašanjem dovodim do ludila drugu stranu i makar ne mislim da uživam u tomu, podsvijest sigurno u tim trenutcima umire od smijeha.
Znam ja i djeci pripremiti objed, vozam ih na sve obveze, izvodim ih, igram se s njima.
Za sve ove godine sam se fizički dosta (jako) zapustio. Dopuštam si ponekad dolaske kuću u jutarnje sate i uživanje u alkoholu i pri tom nemam nikakvu grižnju savjesti.
Ne volim putovanja (poslovnih mi je preko glave). Kad sam dobre volje (kad sve klapa, a komu danas sve klapa) mogu složiti zabavu za sve u kupaonici, pa mi je logika, da ne trebamo prijeći pola svijeta da nam bude OK.
Vezano uz današnju situaciju, više radim, manje me ima, ali pazim (bar mislim) da djeca znaju da postojim, ali žena ju tu tek na petom mjestu.
Osim profesije zanima me i politika, povijest, matematika, sve vrste TV sportova (nisam fach idiot), i za sve nađem nekog vremena, a iskreno, najmanje za suprugu. Kako se čovjek u današnje vrijeme naučio u ponašati kao krizni manager, područja gdje nema krize, nema potrebe dirati.
Vrijeme u kojem su djeca najviše vremena zahtijevala stalnu fizičku prisutnost su prošla (ono: da ne padnu niz stube i ubiju se) i tu smo oboje dali silan doprinos.
Ne znam učinkovito upravljati svojim vremenom. Kampanjac sam i često samo gasim vatre, što silno utječe na posvećenost obitelji. Ponekad sam danima slijep i autističan, jer kako ja sam kažem: nikad nisan zna rješavat dvi stvari od jednom. Uvijek je u fokusu samo požar koji naviše gori.
Dosta je bilo o meni, sad malo o mom autu
Supruga je super majka i supruga, zaposlena žena, iz drugačije je obitelji i ima druge vrijednosti. Najviše mi s pravom prigovara da su djeca samo jednom mala, da materijalno nije duhovno i sl. S druge strane, ima one klasične mane licemjernog „katoličanstva“, da je bitnija forma od sadržaja. Lickanje djece da ih ulica vidi, bjesomučno glancanje parketa kad susjeda dolazi, ići na misu da se komentira tuđe ponašanje i odjeća i sl.
Nedostaju joj putovanja, ni nježnosti mi nisu jača strana.
Moja filozofija: ne popravljaj ono što nije pokvareno, njoj nikako ne odgovara.
Ženica je uz sve ovo još i iznimno lijepa i prije i danas. Od kad je stasala, navikla je na pažnju, manire i sitne znakove pažnje. Znate onu situaciju, kad lijepa žena ide prema liftu, a vi iznutra rukom zaustavite zatvaranje vrata. Puno veća vjerojatnost je da će se to dogoditi lijepoj ženi, nego znojnom stokilašu.
Sve do sad bi bilo normalno, osim što je uhvaćena kako skriva sastanke i poruke s osobom koju oboje poznamo. Afera je prekinuta, kajanje postoji. Vremena su bila normala i nije joj bilo teško objasniti (ili sakriti) fizičku nevjeru, no ostaje problem poljuljanog povjerenja, odnosno nepovjerenja.
Znakovi su bili uobičajeni, tj. vrištali su okolo, samo je trebalo neko vrijeme dok ih autist počne primjećivati. Nažalost, bilo je tu i siptoma koju su mogli prekinuti sve dok još nije bilo ničeg.
I rješenje je standardno: razgovor, suze, nevjerica, … Instinktivno sam počeo više vremena posvećivati ženi (težak sam na riječima i prvi put u tekstu kažem ljubavi), i opet sam ugasio vatru (bar mislim da jesam).
Konačno dolazim do problema i dileme:
S vremena na vrijeme me proganja kostur iz ormara, prijatelji mi kažu da sam se nekako promijenio na gore, da nisam više isti čovjek, da mi nešto fali (ne znaju o čemu je riječ).
Ja osobno ništa ne mogu dokučiti. Znam da mi je poljuljan ego (krivica je na meni najmanje pola), ne optužujem nikog, niti imam volje više analizirati tu situaciju.
Ponekad sam razmišljanja, da bi možda bilo bolje za moju obitelj da pustimo kostura van iz ormara. Kažu da ljudi, što su stariji, to su mrzovoljniji. Hoću li na samrti vikati ženi da je k…, da me uništila. Hoću li trovati djecu i unuke s pričom.
Da li je bolje za sve nas, da ostanemo fizički i mentalno zdravi, pa makar razdvojeni.
Da li možda postoji psihološka pomoć gdje mogu anonimno dolaziti seljačine sa egom i kapuljačom na glavi radi zaštite provincijalnih vrijednosti i njihove muškosti.
Nekad poželim da cilo misto zna što mi se dogodilo, da mogu svojti nabiti u lice sve, ali znam da isto tako, veliki dio bića moje ljubavi počiva na formi, a ne na sadržaju.
Svi imamo dvije strane i ako napadnemo lošu stranu osobe, nestati će i ona lijepa strana, koju volimo.
Da li čovjek, ma koliko bio povrijeđen, ima pravo isto napraviti.
Gdje je mjera između mazohizma i korisne žrtve?
Narušeno povjerejne - savjet molim
Aucun commentaire:
Enregistrer un commentaire