Ovu temu otvorila sam kako bih na anonimni način ispričala svoj život, podijelila svoje probleme s ostalim ljudima i poslušala koji dobronamjerni savjet. Moj život vrlo je specifična priča, pa bih još jednom zamolila administratore foruma da:
ne brišu, spajaju niti na bilo koji način modificiraju (osim u slučajevima neumjesnih komentara) moju temu.
Korisnici foruma mogu slobodno komentirati napisani tekst, ali moram istaknuti:
1) svoj tekst pišem na hrvatskom književnom jeziku kako bi me svi mogli razumjeti
2) ne toleriram bilo koji način vrijeđanja, omalovažavanja niti bilo kakvog drugog neprikladnog načina izražavanja upućenog meni ili nekom drugom korisniku foruma
3) korisnici foruma mogu komentirati napisani tekst, no na privatne poruke ne odgovaram.
Zahvaljujem na razumijevanju.
MOJ ŽIVOT:
Imam 14 godina i završavam osmi razred osnovne škole. Ne želim se hvaliti, niti mi je to namjera, ali u idućih nekoliko redaka moram se opisati kako bi ova priča dobila smisao. Za početak, živim u gradu s roditeljima srednjih godina. Majka i otac najbolje su i najpozitivnije osobe koje znam u životu. Nikad s njima nisam imala nikakvih problema, svađa, prepiranja, pa čak niti povisivanja glasa. Uvažavaju sve moje prijedloge jer znaju da sam razumna osoba, potiču me u životu, uvijek su mi i uvijek će biti moj najjači oslonac.
Moji roditelji nisu biološki, posvojili su me kada sam imala oko 1,5 godinu, a dotada sam živjela u domu za nezbrinutu djecu u istom gradu. Također, moji roditelji su bijelci, hrvatske nacionalnosti i katolici (na papiru) no nisu vjernici tj. ne prakticiraju vjeru. Ja sam nepoznate etničke pripadnosti (dakle, po svojoj fizionomiji nisam niti bjelkinja, niti crnkinja, niti azijatkinja itd.). Svoje biološke roditelje ne poznajem, a u domu za nezbrinutu djecu nemaju podatke o mojim biološkim roditeljima s obzirom da sam doslovno bila ostavljena na pragu vrata od bolnice vjerojatno nakon svog rođenja. Također, nisam se nikada deklarirala kao vjernik, niti me itko poticao na to s obzirom da su moji sadašnji roditelji ostavili takvu odluku na moj slobodan izbor.
Već u ranoj dobi počelo je biti vidljivo da sam posebna. Socijalna radnica koja je povremeno obilazila moje sadašnje roditelje po službenoj proceduri uvidjela je da sam ja jako inteligentna, društvena i kreativna osoba. Kada sam imala 4 godine roditelji su me odlučili upisati u vrtić, te sam kao standardnu proceduru morala proći test inteligencije. Naravno, ja se toga ne sjećam, ali po njihovoj priči i priči odgajateljice u vrtiću (s kojom sam i danas u kontaktu) ja sam na testu inteligencije postigla najveći rezultat koji su imali do tada. Moja inteligencija počela se vrlo rano oslobađati - u vrtiću smo imali posbene radionice za nadarenu djecu gdje sam ja imala ulogu voditelja aktivnosti. Moji interesi su raznoliki, uvijek sam npr. u osnovnoj školi bila na svim mogućim natjecanjima (matematika, biologija, hrvatski, engleski) i osvajala nagrade. Također, paralelno s osnovnom školom polazim glazbenu školu, napredni engleski i talijanski, te učim svirati klavir.
Uz sve to, Bog me je nadario fizičkom ljepotom. Sa 10 godina postala sam svjesna da sam ljepša od druge djece, a moj izgled primjećivale su i druge osobe - kako djeca tako i odrasli. Nikada nisam doživjela bilo koji oblik diskriminacije vjerojatno upravo zbog toga što sam, uz svoju osobnost, još i izrazito lijepa. U osnovnoj školi oduvijek sam bila miljenica svim nastavnicima. Drugi dječaci često su bacali oko na mene, dok su druge djevojčice bile zelene od ljubomore. Također, kako su moji roditelji jako dobro materijalno situairani i imaju jako cijenjene poslove imala sam priliku nazočiti raznim domjencima i zabavama na koje su odlazili. Tako sam, barem tri puta, susrela profesionalne fotografe koji su željeli mene kao modela za odjeću. Naravno, ja nikad nisam pristala na to jer smatram da moj izgled ne smije biti eksploatiran ni na koji način.
Što se tiče mojih osobnih stavova i filozofije života teško je reći da se uklapam u bilo koji svijet. Nemam apsolutno nikakvu potrebu potražiti svoje biološke roditelje jer smatram da je "bolje ne znati ono što ne trebaš". Ipak, često razmišljam o njima, jesu li živi, kako žive, jesu li sretni, zašto su me napustili... Moji sadašnji roditelji dali su mi do znanja da mogu slobodno, ako ikad budem imala priliku upoznati ih to i učiniti, no ja sam takvu mogućnost bezbroj puta odbijala. Ja sam jako društvena osoba, imam mnogo prijatelja i prijateljica s kojima se družim svakodnevno. Poštujem tuđa stajališta i mišljenja do one mjere u kojoj ona ne ugrožavaju moj integritet. Bavim se različitim sportovima - plivanjem, odbojkom i nogometom, te različitim hobijima - slikarstvom, programiranjem na računalu, pokusima iz kemije i fizike (u laboratoriju u osnovnoj školi), te dajem besplatne instrukcije iz matematike slabijim učenicima.
Nisam religiozna osoba, ne vjerujem u Boga te smatram da su Isus, Muhamed, Buddha ili neka druga vjerska ličnost, ako je su i postojali, bili ništa više doli ljudi dobrih namjera. Ne vjerujem u život poslije smrti ni na koji način, a moji stavovi pojačali su se nakon što sam, sa 9 godina, svjedočila prometnoj nesreći u kojoj su u automobilu smrtno stradali muškarac i žena. Ja sam se tu našla slučajno, s roditeljima, kada smo se vraćali iz šoping centra. Nesreća se dogodila na obilaznici gdje su se dva auta sudarila. Iako su me roditelji, kao i drugi ljudi (svjedoci) pokušali zakloniti da ne vidim mrtva tijela, ja sam se ipak nekako uspjela izvući iz gomile jer sam ih željela vidjeti. Mislila sam da ću nešto osjećati kad ih vidim, žaljenje, bol, tugu, da ću vikati. Međutim nisam. Mislim da sam taj dan prvi put shvatila da sam duboko u sebi sadist.
Moja svjesnost da sam sadist postajala je sve jasnija s godinama. Naravno, ništa od ovoga osobe bliske meni ne znaju, zato i pišem na anonimnom forumu. S 10, 11 i 12 godina, bez znanja roditelja donosila sam kući mrtve mačke i pse koje bih našla na ulici. Pošto sam imala svoju sobu držala sam ih u svome ormaru i nad njima radila eksperimente. Često sam ih secirala običnim skalpelom za papir, pokušavala odvajati organe, također sam jednom napravila i strujni krug s baterijom u nadi da ću ih kabelima pokušati oživjeti. Sva tijela uginulih životinja bih nakon "neuspjelih" eksperimenata zamotala u vreću i stavila u torbu, otišla bih autobusom izvan grada i tamo ih bacila kako se ne bi povezali sam mnom.
Moj sadizam je narastao nakon toga. S 13 godina uhvatila sam mačku na ulici, a pošto kao nadarena učenica imam pristup laboratoriju kemije u školi, nekako sam je prošvercala u torbi i odnijela u laboratorij nakon nastave. Tamo sam joj dala nekavo sredstvo iz bočice koje ju je uspavalo i onda sam je omotala vrećom kako bi se ugušila. Nakon toga sam je pokušala reanimirati ali bez uspjeha. Tijelo sam isto tako diskretno odnijela na odlagalište.
Zadnje vrijeme često imam misli koje ne volim. Stalno razmišljam o tome kako bih sve mogla nauditi ljudima. Moja opsesija životinjama je prestala i prebacila se na ljude. Također, često imam snove da sam ja napravljena kao pokus u nekakvom laboratoriju i da zato nemam biološke roditelje i da sam zato ispala lijepa i inteligentna. Moj slučaj zahtijeva duboku psihijatrijsku procjenu, a prvi korak najteže je poduzeti. Jednomsam čak i kriomice otišla kod jednog psihijatra koji je radio u susjednoj osnovnoj školi. Međutim, nisam doguarala dalje od prvog posjeta jer sam počela imati u sebi jake seksualne nagone prema njemu. On je imao oko 40 godina, a ja 13, te sam se čak i bojala da ga ne bih napastovala. Uz sve to, nisam tipična curica. Ne zanimaju me igranje lutkama niti odjeća za curice, te često, iako moji roditelji baš to i ne odobravaju uvijek, kupujem odjeću za dječake. Duboko u sebi osjećam se dječakom i izrazito smatram da sam rođena u krivom tijelu. Ipak, heteroseksualna sam, no smatram da bih ja trebala biti dominantna u vezi a ne muškarac i da bi se on morao uvijek prilagođavati mojim zahtjevima.. Još nikad nisam bila u vezi. Često imam nasilne pobude prema dječacima i muškarcima jer sam duboko u sebi ljubomorna što su oni muškog spola - imaju penis, ne moraju rađati i svoji su. Ja svoje tijelo zapravo mrzim jer je žensko, bez obzira koliko je ono lijepo.
Zamolila bih, ako je moguće, da dobijem nekakav svajet što da radim sa sobom i kako da krenem i trebam li uopće ikakve terapije ili je sve to "normalno". Molim još jednom da ne prihvaćam vrijeđanje kako sebe tako ni drugih korisnika foruma u komentarima.
ne brišu, spajaju niti na bilo koji način modificiraju (osim u slučajevima neumjesnih komentara) moju temu.
Korisnici foruma mogu slobodno komentirati napisani tekst, ali moram istaknuti:
1) svoj tekst pišem na hrvatskom književnom jeziku kako bi me svi mogli razumjeti
2) ne toleriram bilo koji način vrijeđanja, omalovažavanja niti bilo kakvog drugog neprikladnog načina izražavanja upućenog meni ili nekom drugom korisniku foruma
3) korisnici foruma mogu komentirati napisani tekst, no na privatne poruke ne odgovaram.
Zahvaljujem na razumijevanju.
MOJ ŽIVOT:
Imam 14 godina i završavam osmi razred osnovne škole. Ne želim se hvaliti, niti mi je to namjera, ali u idućih nekoliko redaka moram se opisati kako bi ova priča dobila smisao. Za početak, živim u gradu s roditeljima srednjih godina. Majka i otac najbolje su i najpozitivnije osobe koje znam u životu. Nikad s njima nisam imala nikakvih problema, svađa, prepiranja, pa čak niti povisivanja glasa. Uvažavaju sve moje prijedloge jer znaju da sam razumna osoba, potiču me u životu, uvijek su mi i uvijek će biti moj najjači oslonac.
Moji roditelji nisu biološki, posvojili su me kada sam imala oko 1,5 godinu, a dotada sam živjela u domu za nezbrinutu djecu u istom gradu. Također, moji roditelji su bijelci, hrvatske nacionalnosti i katolici (na papiru) no nisu vjernici tj. ne prakticiraju vjeru. Ja sam nepoznate etničke pripadnosti (dakle, po svojoj fizionomiji nisam niti bjelkinja, niti crnkinja, niti azijatkinja itd.). Svoje biološke roditelje ne poznajem, a u domu za nezbrinutu djecu nemaju podatke o mojim biološkim roditeljima s obzirom da sam doslovno bila ostavljena na pragu vrata od bolnice vjerojatno nakon svog rođenja. Također, nisam se nikada deklarirala kao vjernik, niti me itko poticao na to s obzirom da su moji sadašnji roditelji ostavili takvu odluku na moj slobodan izbor.
Već u ranoj dobi počelo je biti vidljivo da sam posebna. Socijalna radnica koja je povremeno obilazila moje sadašnje roditelje po službenoj proceduri uvidjela je da sam ja jako inteligentna, društvena i kreativna osoba. Kada sam imala 4 godine roditelji su me odlučili upisati u vrtić, te sam kao standardnu proceduru morala proći test inteligencije. Naravno, ja se toga ne sjećam, ali po njihovoj priči i priči odgajateljice u vrtiću (s kojom sam i danas u kontaktu) ja sam na testu inteligencije postigla najveći rezultat koji su imali do tada. Moja inteligencija počela se vrlo rano oslobađati - u vrtiću smo imali posbene radionice za nadarenu djecu gdje sam ja imala ulogu voditelja aktivnosti. Moji interesi su raznoliki, uvijek sam npr. u osnovnoj školi bila na svim mogućim natjecanjima (matematika, biologija, hrvatski, engleski) i osvajala nagrade. Također, paralelno s osnovnom školom polazim glazbenu školu, napredni engleski i talijanski, te učim svirati klavir.
Uz sve to, Bog me je nadario fizičkom ljepotom. Sa 10 godina postala sam svjesna da sam ljepša od druge djece, a moj izgled primjećivale su i druge osobe - kako djeca tako i odrasli. Nikada nisam doživjela bilo koji oblik diskriminacije vjerojatno upravo zbog toga što sam, uz svoju osobnost, još i izrazito lijepa. U osnovnoj školi oduvijek sam bila miljenica svim nastavnicima. Drugi dječaci često su bacali oko na mene, dok su druge djevojčice bile zelene od ljubomore. Također, kako su moji roditelji jako dobro materijalno situairani i imaju jako cijenjene poslove imala sam priliku nazočiti raznim domjencima i zabavama na koje su odlazili. Tako sam, barem tri puta, susrela profesionalne fotografe koji su željeli mene kao modela za odjeću. Naravno, ja nikad nisam pristala na to jer smatram da moj izgled ne smije biti eksploatiran ni na koji način.
Što se tiče mojih osobnih stavova i filozofije života teško je reći da se uklapam u bilo koji svijet. Nemam apsolutno nikakvu potrebu potražiti svoje biološke roditelje jer smatram da je "bolje ne znati ono što ne trebaš". Ipak, često razmišljam o njima, jesu li živi, kako žive, jesu li sretni, zašto su me napustili... Moji sadašnji roditelji dali su mi do znanja da mogu slobodno, ako ikad budem imala priliku upoznati ih to i učiniti, no ja sam takvu mogućnost bezbroj puta odbijala. Ja sam jako društvena osoba, imam mnogo prijatelja i prijateljica s kojima se družim svakodnevno. Poštujem tuđa stajališta i mišljenja do one mjere u kojoj ona ne ugrožavaju moj integritet. Bavim se različitim sportovima - plivanjem, odbojkom i nogometom, te različitim hobijima - slikarstvom, programiranjem na računalu, pokusima iz kemije i fizike (u laboratoriju u osnovnoj školi), te dajem besplatne instrukcije iz matematike slabijim učenicima.
Nisam religiozna osoba, ne vjerujem u Boga te smatram da su Isus, Muhamed, Buddha ili neka druga vjerska ličnost, ako je su i postojali, bili ništa više doli ljudi dobrih namjera. Ne vjerujem u život poslije smrti ni na koji način, a moji stavovi pojačali su se nakon što sam, sa 9 godina, svjedočila prometnoj nesreći u kojoj su u automobilu smrtno stradali muškarac i žena. Ja sam se tu našla slučajno, s roditeljima, kada smo se vraćali iz šoping centra. Nesreća se dogodila na obilaznici gdje su se dva auta sudarila. Iako su me roditelji, kao i drugi ljudi (svjedoci) pokušali zakloniti da ne vidim mrtva tijela, ja sam se ipak nekako uspjela izvući iz gomile jer sam ih željela vidjeti. Mislila sam da ću nešto osjećati kad ih vidim, žaljenje, bol, tugu, da ću vikati. Međutim nisam. Mislim da sam taj dan prvi put shvatila da sam duboko u sebi sadist.
Moja svjesnost da sam sadist postajala je sve jasnija s godinama. Naravno, ništa od ovoga osobe bliske meni ne znaju, zato i pišem na anonimnom forumu. S 10, 11 i 12 godina, bez znanja roditelja donosila sam kući mrtve mačke i pse koje bih našla na ulici. Pošto sam imala svoju sobu držala sam ih u svome ormaru i nad njima radila eksperimente. Često sam ih secirala običnim skalpelom za papir, pokušavala odvajati organe, također sam jednom napravila i strujni krug s baterijom u nadi da ću ih kabelima pokušati oživjeti. Sva tijela uginulih životinja bih nakon "neuspjelih" eksperimenata zamotala u vreću i stavila u torbu, otišla bih autobusom izvan grada i tamo ih bacila kako se ne bi povezali sam mnom.
Moj sadizam je narastao nakon toga. S 13 godina uhvatila sam mačku na ulici, a pošto kao nadarena učenica imam pristup laboratoriju kemije u školi, nekako sam je prošvercala u torbi i odnijela u laboratorij nakon nastave. Tamo sam joj dala nekavo sredstvo iz bočice koje ju je uspavalo i onda sam je omotala vrećom kako bi se ugušila. Nakon toga sam je pokušala reanimirati ali bez uspjeha. Tijelo sam isto tako diskretno odnijela na odlagalište.
Zadnje vrijeme često imam misli koje ne volim. Stalno razmišljam o tome kako bih sve mogla nauditi ljudima. Moja opsesija životinjama je prestala i prebacila se na ljude. Također, često imam snove da sam ja napravljena kao pokus u nekakvom laboratoriju i da zato nemam biološke roditelje i da sam zato ispala lijepa i inteligentna. Moj slučaj zahtijeva duboku psihijatrijsku procjenu, a prvi korak najteže je poduzeti. Jednomsam čak i kriomice otišla kod jednog psihijatra koji je radio u susjednoj osnovnoj školi. Međutim, nisam doguarala dalje od prvog posjeta jer sam počela imati u sebi jake seksualne nagone prema njemu. On je imao oko 40 godina, a ja 13, te sam se čak i bojala da ga ne bih napastovala. Uz sve to, nisam tipična curica. Ne zanimaju me igranje lutkama niti odjeća za curice, te često, iako moji roditelji baš to i ne odobravaju uvijek, kupujem odjeću za dječake. Duboko u sebi osjećam se dječakom i izrazito smatram da sam rođena u krivom tijelu. Ipak, heteroseksualna sam, no smatram da bih ja trebala biti dominantna u vezi a ne muškarac i da bi se on morao uvijek prilagođavati mojim zahtjevima.. Još nikad nisam bila u vezi. Često imam nasilne pobude prema dječacima i muškarcima jer sam duboko u sebi ljubomorna što su oni muškog spola - imaju penis, ne moraju rađati i svoji su. Ja svoje tijelo zapravo mrzim jer je žensko, bez obzira koliko je ono lijepo.
Zamolila bih, ako je moguće, da dobijem nekakav svajet što da radim sa sobom i kako da krenem i trebam li uopće ikakve terapije ili je sve to "normalno". Molim još jednom da ne prihvaćam vrijeđanje kako sebe tako ni drugih korisnika foruma u komentarima.
MOJ ŽIVOT (Komentiranje slobodno) - Molim administratore da ne brišu/spajaju temu. Hvala :)
Zdravo,
RépondreSupprimerPozdravljam te sezone. Ovo je da vas obavestim da Alex Scofield kompaniju, više milijardi kredita za privatne kompanije je otvorio priliku da zaradite novac za svakoga kome treba finansijska pomoć na ovom kraju sezone godinu dana. dajemo kredite od 10 000 $ do 500 $, 000usd 2% kamatne stope za pojedince, firme i kompanije pod jasna i razumljiva uslovi i stanje. Kontaktirajte nas danas na: alexscofield2852@gmail.com