Pozdrav svima!
Procitah sve sto sam mogla naci na netu i ne osjecam se pametnije. Da krenem ...
Nekoliko mjeseci sam se osjecala pretjerano osjecajno i sve sam shvacala previse osobno. Prije nekih dva tjedna je slijedila druga faza kada sam pocela bjesniti i plakati na sve dok nije dosla zavrsna faza (ili pocetna).
Stvar je u tome sto nisam u stanju osjecati nista zadnjih tjedan dan a to je doslo samo odjenom. Ne mogu pronaci "trigger" niti razumijem kako se ovo moglo dogoditi. Citala sam i o emocionalnoj iscrpljenosti ali mi nije ntiko preminuo niti radim ili ucim previse. Zapravo je sve po starom.
Osjecamo se totalno tupo. Jako mi je naporno uopce se nasmijati ili reagirati na bilo sto zbog toga sto to od mene zahtjeva nenormalan napor. Libido mi je na nuli i kratko receno naporno mi je biti sretna/tuzna/ljuta.
Problem je u tome sto imam decka kojem ovo ne zelim prijustiti niti svojim prijateljicama koje su to vec primjetile i do kojih mi je stvarno stalo. Volim sve ovo ljude i ne zelim ih distancirati od sebe (znam da cu ih trebati i oni mene).
Vec sam prije dvije/tri godine isla na razgovore kod super psihologa i ovaj put imam osjecaj da mi nece za ovaj problem moci pomoc. Ne zelim nikakve ljekove niti vracanja u proslost.
Moje pitanje je: Jeste li se vi nalazili ikad u ovoj situaciji? Jel rijesiva/ sama prode ili se mora aktivno raditi na tome? Ako da - kako? Sto je kod vas bio faktor?
:)
Procitah sve sto sam mogla naci na netu i ne osjecam se pametnije. Da krenem ...
Nekoliko mjeseci sam se osjecala pretjerano osjecajno i sve sam shvacala previse osobno. Prije nekih dva tjedna je slijedila druga faza kada sam pocela bjesniti i plakati na sve dok nije dosla zavrsna faza (ili pocetna).
Stvar je u tome sto nisam u stanju osjecati nista zadnjih tjedan dan a to je doslo samo odjenom. Ne mogu pronaci "trigger" niti razumijem kako se ovo moglo dogoditi. Citala sam i o emocionalnoj iscrpljenosti ali mi nije ntiko preminuo niti radim ili ucim previse. Zapravo je sve po starom.
Osjecamo se totalno tupo. Jako mi je naporno uopce se nasmijati ili reagirati na bilo sto zbog toga sto to od mene zahtjeva nenormalan napor. Libido mi je na nuli i kratko receno naporno mi je biti sretna/tuzna/ljuta.
Problem je u tome sto imam decka kojem ovo ne zelim prijustiti niti svojim prijateljicama koje su to vec primjetile i do kojih mi je stvarno stalo. Volim sve ovo ljude i ne zelim ih distancirati od sebe (znam da cu ih trebati i oni mene).
Vec sam prije dvije/tri godine isla na razgovore kod super psihologa i ovaj put imam osjecaj da mi nece za ovaj problem moci pomoc. Ne zelim nikakve ljekove niti vracanja u proslost.
Moje pitanje je: Jeste li se vi nalazili ikad u ovoj situaciji? Jel rijesiva/ sama prode ili se mora aktivno raditi na tome? Ako da - kako? Sto je kod vas bio faktor?
:)
Emocionalna tupost/suha depresija
Aucun commentaire:
Enregistrer un commentaire