Nothing good happens after 2 A.M.

Imao sam faze u životu kada bih plakao svaki dan,minimalno sat vremena. S početkom uzimanja lijekova,emocije su lagano umirale u meni,dugo ih nisam mogao pokazivati radi tuposti od lijekova. Sad,kad debelo osjećam prestanak djelovanja lijekova na emocije,one su opet normalne. Plačem dosta često u zadnjih mjesec dana. Ne mogu reći da sam nešto posebno tužan,jer nisam. Jednostavno,često plačem,bez ikakvog posebnog razloga. Plakao bi dok me oči nisu pekle i postale crvene. Neki dan sam plakao od 1:40 pa do 2:30. Da ... dobar vapaj u 2 ujutro. U 2 ujutro se vode najveće bitke,one sa samim sobom i sa svojim mislima. Imam empatije,fakat za svakoga .. ali ne uživam u tome. Uvijek mi je prokleto krivo kad se nekome nešto desi.



Zanima me; Kako se vi nosite s vlastitim demonima? Koliko često plačete? Zašto? Kako se nositi s viškom empatije?