Navedite sva moguća saznanja o sudioništvu svojih predaka u ratovima. Ja ću navesti, za mene to nije nepristojno pitanje. Ako vam je sudjelovao samo jedan đed, a drugi nije (kao u mom slučaju) u anketi glasujte za stranu tog jednog đeda koji je sudjelovao. Za opciju nisu sudjelovali glasujte samo ako oba nisu sudjelovala. Ako je samo jedan tijekom rata promijenio stranu, također glasujte za opciju mijenjali su strane.
Kad su Rusi potpomognuti istočnohercegovačkim, bokeljskim i crnogorskim pravoslavnim kršćanima godine 1806. poharali dubrovački kraj stradalo je Dubrovačko primorje. Ne znam konkretne podatke, ali u opjevavanju tih događaja u djelu Antuna A. Tešije Na rubu domovine ( http://ift.tt/1NLMDfC ) spominju se Pavline u Banićima koji tjeraju neprijateljsku vojsku.
Kad najprvo Crnogorci, udariše po Primorcim, pa Francuska porkarija, pa za njome Austrija. Sve tuđinske te nevolje, da im jaram teži bolje, mjesto sunca od slobode, što za neke će narode. Na početku prošlog vijeka, roditi se iz početka, poslije dugog robovanja, i krvavog vojevanja. Od kojeg će naše strane, zadnju nadu da sahrane, doživjevši stvarnost krutu, carevinu Crnožutu. I sivilo bratskog oka, što ih stiže sa istoka, koje dođe da ih hara, vidjet srce kako vara. Kakoj' seljak Crnogorski, u Primorca svoga brata, mogo doći da ga plijeni, mjesto jaram skidat s vrata. Još je k'tome žalosnije, što se sve to događalo, uz blagoslov od Rusije, u koju se sve uzdalo. O ovoj će tragediji, malo povijest zapisati, ali tugu i nevolju, narod uvijek dobro pamti. Miholj-Krst je na prijevoju, koji ima povijest svoju, i Podgora đej Brbora, posto junak od Primorja. Đe taj junak uz Primorce, zaustavi Crnogorce, ne s topovim i puškama, već s kapama po smrekama. Kad je vojska Crnogorska, kroz sela ta Primorska, a u padu Republike, ostavila crne slike. Paleć kuće kapetanske, po knežiji, vale Slanjske, neke od njih i sad zjaju, da se čojstvu narugaju. Još je živa svjedokinja, do nedavno ruševina, usred sela Grgurića, stara kuća od plemića. Ohmućević admirala, što je tada nastradala, i još druge omirine, koje vire kroz masline. Što ih spali vojska ova, i Drevenik, vrh Majkova, dvije crkve u Grbljavi, jednas' nikad ne popravi. Sveti Franjo kraj Džardina, i sad crni se od dima, a gospodska do njeg kuća, i sada je ruševina. I još mnoge kroza sela, kud ta vojska naletjela, najviše je vojska ova, krala robu od svatova. Još se zgode prepričaju, u našemu rodnom kraju, u kakvom se našli muci, ti kmetovi goloruci. Čepikućki knez Brbora, čuvši vapaj od Primorja, on podiže Čepikuće, zaustavi palikuće. Svilariće, Pasariće, Pende, Bede i Mariće, Rabadžije, Barkidžije, Glumce, Goge i Ćurčije. A pred svima stavi Bedu, na Miholj-Krs u zasjedu, uokolo po grmima, crven kape s koretima. Što prestravi Crnogorce, kad naišli na Primorce, tako palež i pljačkanje, pretvori se u bježanje. A Pavline i Gunjine, stjeraše ih do Budime, prema Ruskim brodovima, admirala Senjavina. Koj' jedraše niz pučinu, prateć vojsku Vladičinu, đe ćej s plijenom i dukatim, na brode se ukrcati. Ista se je tragedija, za Šipanom dogodila, ostavljajuć naše strane, za oko im Šipan pane. I namjera pokvarena, đe ćej naći dobrog plijena, provuć ćejse Falsom-Bokom, i naći se za otokom. Prolazeći za Harpatim, počeše se pripremati, za Šipanom u Bigama, na Šipan se izkrcati. Nijesu znali da Murati, budnijem ih okom prati, i da će ih u Bigama, iz busije dočekati. Knez Šipanjski iz busije, ferma flotu od Rusije, sa svojijem Lučanima, težacima, ribarima. Dok je s njima pregovaro, po gori se džumbus stvaro, vikala je ta družina, hoćel' pucat po brodima. Slušajući s brodaj viku, natjera ih u paniku, đe ćej brže od otoka, odjedriti put istoka. Pokazavši ovom puku, kakoj' meko na trbuhu, kada im se kažu zubi, junačka se pamet gubi. Prođe sila niz Primorje, i pronese mizeriju, kaže što su i kako su, i zašto se oni biju. Primorje se svojim diči, nikad nikog kralo nije, to je čojstvo i junaštvo, Primoraca ponosnije. Još i danas Luka slavi, petog Svibnja, zavijet pravi, Majci Božjoj iz počasti, što se spasi od napasti.
U Prvom svjetskom ratu moj prađed s majčine strane (r. 1896.) sam je sebi odrezao prst kako bi bio smješten u bolnicu i izbjegao boriti se u vojsci Habsburške Monarhije. U Drugom svjetskom ratu moj je đed s očeve strane (r. 1924., slika iz rata: http://ift.tt/1NLMFEo ) unovačen u partizane s kojima je bio na Bukovici kraj Knina. Imao je 17 godina i ne vjerujem da je igrao zapaženu ulogu, pretpostavljam da je bio kurir ili slična ispomoć. U selu su u drugoj obitelji npr. dva brata iz druge obitelji unovačeni u različite strane. Jedan je bio ustaša, a drugi partizan (ubio je 5-6 Nijemaca iz zasjede). Nakon rata dugo nisu pričali. Drugi đed (r. 1928.) kao maloljetnik nije sudjelovao u ratu. Išao je u školu u doba NDH, a sačuvao sam jednu svjedodžbu ( http://ift.tt/1FO0V9Y ). Služio je vojsku (tada jedinu moguću JNA) 1948. godine, nakon rata. U Domovinskom ratu otac je bio na straži na Ivanici 52 dana tijekom 1992., a stric je bio oko 450 dana u MUP-u (po registru branitelja).
Bilo je puno slučajeva članova iste obitelji na različitim stranama u Drugom svjetskom ratu i to mi je zanimljiva tema. Tako se doslovno može reći da je vođen unutarhrvatski bratoubilački rat. Ljudi su živjeli na selima i novačeni kako se stiglo. Slično je bilo i u Srba. Jedan od sinova Draže Mihailovića bio je partizan. Branko Bogunović bio je četnički vojvoda. Njegov rođeni brat Uroš bio je zapovjednik Šeste krajiške partizanske brigade i narodni heroj. Znate li vi još primjera?
Kad su Rusi potpomognuti istočnohercegovačkim, bokeljskim i crnogorskim pravoslavnim kršćanima godine 1806. poharali dubrovački kraj stradalo je Dubrovačko primorje. Ne znam konkretne podatke, ali u opjevavanju tih događaja u djelu Antuna A. Tešije Na rubu domovine ( http://ift.tt/1NLMDfC ) spominju se Pavline u Banićima koji tjeraju neprijateljsku vojsku.
Kad najprvo Crnogorci, udariše po Primorcim, pa Francuska porkarija, pa za njome Austrija. Sve tuđinske te nevolje, da im jaram teži bolje, mjesto sunca od slobode, što za neke će narode. Na početku prošlog vijeka, roditi se iz početka, poslije dugog robovanja, i krvavog vojevanja. Od kojeg će naše strane, zadnju nadu da sahrane, doživjevši stvarnost krutu, carevinu Crnožutu. I sivilo bratskog oka, što ih stiže sa istoka, koje dođe da ih hara, vidjet srce kako vara. Kakoj' seljak Crnogorski, u Primorca svoga brata, mogo doći da ga plijeni, mjesto jaram skidat s vrata. Još je k'tome žalosnije, što se sve to događalo, uz blagoslov od Rusije, u koju se sve uzdalo. O ovoj će tragediji, malo povijest zapisati, ali tugu i nevolju, narod uvijek dobro pamti. Miholj-Krst je na prijevoju, koji ima povijest svoju, i Podgora đej Brbora, posto junak od Primorja. Đe taj junak uz Primorce, zaustavi Crnogorce, ne s topovim i puškama, već s kapama po smrekama. Kad je vojska Crnogorska, kroz sela ta Primorska, a u padu Republike, ostavila crne slike. Paleć kuće kapetanske, po knežiji, vale Slanjske, neke od njih i sad zjaju, da se čojstvu narugaju. Još je živa svjedokinja, do nedavno ruševina, usred sela Grgurića, stara kuća od plemića. Ohmućević admirala, što je tada nastradala, i još druge omirine, koje vire kroz masline. Što ih spali vojska ova, i Drevenik, vrh Majkova, dvije crkve u Grbljavi, jednas' nikad ne popravi. Sveti Franjo kraj Džardina, i sad crni se od dima, a gospodska do njeg kuća, i sada je ruševina. I još mnoge kroza sela, kud ta vojska naletjela, najviše je vojska ova, krala robu od svatova. Još se zgode prepričaju, u našemu rodnom kraju, u kakvom se našli muci, ti kmetovi goloruci. Čepikućki knez Brbora, čuvši vapaj od Primorja, on podiže Čepikuće, zaustavi palikuće. Svilariće, Pasariće, Pende, Bede i Mariće, Rabadžije, Barkidžije, Glumce, Goge i Ćurčije. A pred svima stavi Bedu, na Miholj-Krs u zasjedu, uokolo po grmima, crven kape s koretima. Što prestravi Crnogorce, kad naišli na Primorce, tako palež i pljačkanje, pretvori se u bježanje. A Pavline i Gunjine, stjeraše ih do Budime, prema Ruskim brodovima, admirala Senjavina. Koj' jedraše niz pučinu, prateć vojsku Vladičinu, đe ćej s plijenom i dukatim, na brode se ukrcati. Ista se je tragedija, za Šipanom dogodila, ostavljajuć naše strane, za oko im Šipan pane. I namjera pokvarena, đe ćej naći dobrog plijena, provuć ćejse Falsom-Bokom, i naći se za otokom. Prolazeći za Harpatim, počeše se pripremati, za Šipanom u Bigama, na Šipan se izkrcati. Nijesu znali da Murati, budnijem ih okom prati, i da će ih u Bigama, iz busije dočekati. Knez Šipanjski iz busije, ferma flotu od Rusije, sa svojijem Lučanima, težacima, ribarima. Dok je s njima pregovaro, po gori se džumbus stvaro, vikala je ta družina, hoćel' pucat po brodima. Slušajući s brodaj viku, natjera ih u paniku, đe ćej brže od otoka, odjedriti put istoka. Pokazavši ovom puku, kakoj' meko na trbuhu, kada im se kažu zubi, junačka se pamet gubi. Prođe sila niz Primorje, i pronese mizeriju, kaže što su i kako su, i zašto se oni biju. Primorje se svojim diči, nikad nikog kralo nije, to je čojstvo i junaštvo, Primoraca ponosnije. Još i danas Luka slavi, petog Svibnja, zavijet pravi, Majci Božjoj iz počasti, što se spasi od napasti.
U Prvom svjetskom ratu moj prađed s majčine strane (r. 1896.) sam je sebi odrezao prst kako bi bio smješten u bolnicu i izbjegao boriti se u vojsci Habsburške Monarhije. U Drugom svjetskom ratu moj je đed s očeve strane (r. 1924., slika iz rata: http://ift.tt/1NLMFEo ) unovačen u partizane s kojima je bio na Bukovici kraj Knina. Imao je 17 godina i ne vjerujem da je igrao zapaženu ulogu, pretpostavljam da je bio kurir ili slična ispomoć. U selu su u drugoj obitelji npr. dva brata iz druge obitelji unovačeni u različite strane. Jedan je bio ustaša, a drugi partizan (ubio je 5-6 Nijemaca iz zasjede). Nakon rata dugo nisu pričali. Drugi đed (r. 1928.) kao maloljetnik nije sudjelovao u ratu. Išao je u školu u doba NDH, a sačuvao sam jednu svjedodžbu ( http://ift.tt/1FO0V9Y ). Služio je vojsku (tada jedinu moguću JNA) 1948. godine, nakon rata. U Domovinskom ratu otac je bio na straži na Ivanici 52 dana tijekom 1992., a stric je bio oko 450 dana u MUP-u (po registru branitelja).
Bilo je puno slučajeva članova iste obitelji na različitim stranama u Drugom svjetskom ratu i to mi je zanimljiva tema. Tako se doslovno može reći da je vođen unutarhrvatski bratoubilački rat. Ljudi su živjeli na selima i novačeni kako se stiglo. Slično je bilo i u Srba. Jedan od sinova Draže Mihailovića bio je partizan. Branko Bogunović bio je četnički vojvoda. Njegov rođeni brat Uroš bio je zapovjednik Šeste krajiške partizanske brigade i narodni heroj. Znate li vi još primjera?
Vaši preci i vi u ratovima
Aucun commentaire:
Enregistrer un commentaire