Život sa roditeljima u kući do tridesete.
Kuća? Pa recimo da je malo veća.
Pet soba, kuhinja, kupaonica,ostava.
Podrum. Potkrovlje, neuređeno ali pogodno za stanovanje.
Dvorište veliko, zeleno.
I još jedna kućica, naslanja se na prvu ali potpuno odvojena i samostalna.
Malo manja ali sasvim pogodna za život četveročlane obitelji.
Čovjek se sprema oženiti. Jedinac je.
Razgovor sa roditeljima u svezi glede mjesta stanovanja i života.
Oni ne žele živjeti zajedno kada se sin oženi jer žele imati mir u kući.
To je njihova izjava. Ne žele niti djeliti zajedničko dvorište.
Čovjek se oženi i ode u podstanare. Dođe dijete. Pa selidba u druge podstanare.
Drugo dijete, i nekako se skrpa popularan kredit u švicarcima i kupi se mali stančić,veličinom neadekvatan za četveročlanu familiju, ali to je jedino bilo moguće i u okvirima financija.
Prođe desetak godina, čovjek trpa lovu banci u džep,muku muči sa preživljavanjem, dok roditelji kukaju susjedima kako im je kuća prevelika i teška za održavanje.
Na prijedlog sina da se zamjene, oni u stan a on u kuću, ne žele jer oni ne mogu živjeti u stanu.
Kako su roditelji u mirovini i već pomalo boležljivi, očekuju da je sin tu za sve i svašta i da skoči na svaki njihov poziv za pomoć. Sin pomaže jer to su mu ipak roditelji.
Na opet pokušani razgovor u svezi stanovanja, bilo zajedničkog bilo zamjene, njihova stajališta su ista.
I onako će nasljediti tu kuću, pa tada radi sa njom što želiš, to je njihovo mišljenje.
Oni ne shvaćaju da čovjeku kuća treba sada i odmah, tj. već je i prekasno.
A ne kada će imati preko 50 god, kada će djeca već biti punoljetna i tko zna gdje.
Oni ne shvaćaju da se djete srami pozvati prijatelje na rođendan jer ima malu sobicu u koju jedva stanu 2 čovjeka.
Oni ne shvaćaju da je kvaliteta života u premalom stanu nemjerljiva sa kvalitetom života u kući sa dvorištem.
Oni ne shvaćaju koliko novaca se bacilo u kredit,samo na kamate, sa kojima se ta kuća mogla dvaput potpuno obnoviti .
Ne shvaćaju da bi se tada mogao voziti i pristojniji auto a ne 20 godina star.
I da se sutra promjene, prekasno je.
Debelo prekasno. Djeca su sada tinejđeri.
Znate kako je teško kada djeca pitaju da bi htjeli živjeti u kući?
Pa kada pitaju zašto ne možemo živjeti kod bake?
Itd itd.
Čovjek razmišlja o tome da se potpuno odrekne roditelja i te kuće.
Što reći ?
Kuća? Pa recimo da je malo veća.
Pet soba, kuhinja, kupaonica,ostava.
Podrum. Potkrovlje, neuređeno ali pogodno za stanovanje.
Dvorište veliko, zeleno.
I još jedna kućica, naslanja se na prvu ali potpuno odvojena i samostalna.
Malo manja ali sasvim pogodna za život četveročlane obitelji.
Čovjek se sprema oženiti. Jedinac je.
Razgovor sa roditeljima u svezi glede mjesta stanovanja i života.
Oni ne žele živjeti zajedno kada se sin oženi jer žele imati mir u kući.
To je njihova izjava. Ne žele niti djeliti zajedničko dvorište.
Čovjek se oženi i ode u podstanare. Dođe dijete. Pa selidba u druge podstanare.
Drugo dijete, i nekako se skrpa popularan kredit u švicarcima i kupi se mali stančić,veličinom neadekvatan za četveročlanu familiju, ali to je jedino bilo moguće i u okvirima financija.
Prođe desetak godina, čovjek trpa lovu banci u džep,muku muči sa preživljavanjem, dok roditelji kukaju susjedima kako im je kuća prevelika i teška za održavanje.
Na prijedlog sina da se zamjene, oni u stan a on u kuću, ne žele jer oni ne mogu živjeti u stanu.
Kako su roditelji u mirovini i već pomalo boležljivi, očekuju da je sin tu za sve i svašta i da skoči na svaki njihov poziv za pomoć. Sin pomaže jer to su mu ipak roditelji.
Na opet pokušani razgovor u svezi stanovanja, bilo zajedničkog bilo zamjene, njihova stajališta su ista.
I onako će nasljediti tu kuću, pa tada radi sa njom što želiš, to je njihovo mišljenje.
Oni ne shvaćaju da čovjeku kuća treba sada i odmah, tj. već je i prekasno.
A ne kada će imati preko 50 god, kada će djeca već biti punoljetna i tko zna gdje.
Oni ne shvaćaju da se djete srami pozvati prijatelje na rođendan jer ima malu sobicu u koju jedva stanu 2 čovjeka.
Oni ne shvaćaju da je kvaliteta života u premalom stanu nemjerljiva sa kvalitetom života u kući sa dvorištem.
Oni ne shvaćaju koliko novaca se bacilo u kredit,samo na kamate, sa kojima se ta kuća mogla dvaput potpuno obnoviti .
Ne shvaćaju da bi se tada mogao voziti i pristojniji auto a ne 20 godina star.
I da se sutra promjene, prekasno je.
Debelo prekasno. Djeca su sada tinejđeri.
Znate kako je teško kada djeca pitaju da bi htjeli živjeti u kući?
Pa kada pitaju zašto ne možemo živjeti kod bake?
Itd itd.
Čovjek razmišlja o tome da se potpuno odrekne roditelja i te kuće.
Što reći ?
Vole li ga roditelji ?
Aucun commentaire:
Enregistrer un commentaire