Povrijedio sam voljenu osobu

...povrijedio sam voljenu osobu, osobu koja mi je postala svijet, osobu koja je u ovim hladnim danima bila moja toplota, svjetlost, zrak, sve moje... Naime, upoznali smo se jedne hladne novembarske veceri, majke mi moje ljubav na prvi pogled, znate kad vas neko opčini, kad vam na prvu legne po svim paragrafima, a da sreća bude još veća bilo je obostrano. Jako smo se zavoljeli, bili smo zajedno 3 mjeseca, ali vjerujte mi proveli smo toliko vremena kao da smo 2 godine bili zajedno. I sad mi u glavi odzvanja rečenica kad mi je rekla da prvi put osjeća da nekog iskreno voli, okrenuo mi se svijet, a ja oko svijeta koliko sam sretan bio. Da ne dočaravam više i ne uvjeravam da smo imali ljubav jer ću postati dosadan, da pređem na srž, jebeni sam rak, dupli rak, jesam li mogao dobiti goru kombinaciju, jebeno sam osjetljiv! Bez obzira što sam imao razlog da se naljutim zbog nečega (bilo bi jako dugo kad bih sad i to opisivao) učino sam to da sam se našao s njom, raskinuo, izgovorio teške riječi a sve zbog toga da dobijem njenu punu pažnju. Sljedeće jutro, shvativši šta sam učinio otišao sam do nje da se izvinim, šutila je i sve što mi je rekla bilo je: ok, možemo otići na kafu, ja, onako tihim tonom upitah je, pa kad možeš danas, ona odgovara da ne može danas jer ima obaveza, neka prijateljica iz drugog grada joj je došla(zaista jeste :) i to joj je bio razlog zašto ne može tog dana i kad je rekla da joj je ona bitnija od mene (znam da je u ljutnji to rekla, mislim sad znam, onda nisam znao) ja sam opet poludio i nisam mogao da vjerujem da mi to govori, izgovorio opet iste uvrijedljive riječi i još došao kući i napisao joj poruku da sa svog fba izbriše našu zajedničku sliku jer mi se gadi i izbrisao je sa fba! Kad sam stvarno shvatio šta sam učinio, možete pretpostaviti, počeo sam da je bombardujem porukama da mi je žao, da mi oprosti, da nisam tako mislio, slao pjesme, snimao sebe, pravio video s našim zajedničkim slikama i slao, ma jok, ignoriše me samo, kad sam vidio da ne pije vode, jedva sam je nagovorio da se vidimo, 2h sam je molio da mi oprosti, ma nema šanse, kaže da se nikad nije osjećala tako, da sam učinio da bude manja od makova zrna, da mi ne može dati drugu šansu jer ne bi mogla živjeti s tim, jbg. možda sam požurio, možda sam trebao pustiti da vrijeme prodje i da se ohladi, nakon toga, pustio sam da prodju 2-3 dana i počeo da joj pišem na drugačiji način, bez pretencioznih rečenica, već, tipa šala, kao zovem je na kafu da se kao dvije odrasle osobe vidimo i opusteno razgovaramo, ma kakvi, ni to mi nije upalilo, opet sam pustio da prodju 2-3 dana i napisao ljubavno pismo u kojem izmedju ostalog pisem da je ostavljam na miru, opet bez ikakvog povratnog odgovora. Problem je taj što mi ne vjeruje da sam u afektu izgovorio ružne riječi, a ja ne mogu da vjerujem da tako misli, da je ne mogu ubijediti da sam u ljutnji, kasnije iz nemoći ponovio i izgovorio te riječi. Ne shvatam, kao da bih se onoliko trudio da je vratim da sam tako mislio... :/ Kako god, svakog dana proklinjem dan što sam raskinuo s njom i izgovorio one riječi, nikad u životu se nisam više kajao za nešto što sam učinio. Suma summarum nije mogla da mi oprosti, ja nju jako volim i Bog i ja znamo koliko se kajem. Evo prošlo je 8 dana od pisma koje sam poslao i dalje šutnja, svakog dana molim Boga da mi se javi jer ja više ne smijem, samo me ignoriše, što je najgore neće ni da se svađa sa mnom :)...Ova agonija traje oko 20 dana, juče sam vidio da je na fb vratila sliku (koju je prije koristila dok smo bili zajedno, a kad sam je ostavio, promijenila) s mojim šalom koji sam joj poklonio i to mi je nekako dalo trunku nade. Ljudi, pomagajte, imam osjećaj da još postoji nada da je vratim, ovo nije normalno koliko je volim! Da li da pustim da još prođe vremena? Kako da joj se obratim, broj mi je blokirala, na fbu me nije blokirala, ali svakako na poruke ne odgovara.. Šta da radim? Da je sačekam negdje? :) Da opet probam poslati neku poruku?

Povrijedio sam voljenu osobu