Da su namjere velikosrpskog državnog aparata bile sasvim jasne i planski usmjerene na vojno pokoravanje nesrpskih naroda Kraljevine Jugoslavije, te njihovo prisilno uključivanje u buduću “Veliku Srbiju”, pokazuje i odluka “Jugoslovenskog Ministarstva vojske i mornarice” od 08.05.1940. godine, da se formira posebna ‘Četnička komanda’ sa šest četničkih bataljuna.
Dokument je potpisao armijski “đeneral” Milan Nedić. Na ovaj način, dotadašnje “pomoćne”, “neredovne”, “dobrovoljačke” ili “paravojne” četničke trupe i skupine legalizirane su, objedinjene i izdvojene u poseban rod vojske. Zbog protivljenja hrvatskog člana Ministarstva, kasnije je naziv “četnički” izostavljen, pa se ovi odredi srpskih ekstremista (već po tradiciji zaduženi za obavljanje najprljavijih poslova), službeno nazivaju “jurišnim odredima”. Ove postrojbe raspoređene su po cijelom području Kraljevine Jugoslavije, sa zapovjednim središtima u Novom Sadu, Nišu, Skoplju, Sarajevu, Mostaru i Karlovcu.
Gotovo godinu dana prije napada Sila osovine na Kraljevinu Jugoslaviju, velikosrpski je režim, dakle, u cilju discipliniranja nesrpskih naroda instalirao svoje “specijalne jedinice” s posebnim zadaćama na prostoru cijele države! One su obučavane po posebnim programima, imale su najsuvremenije naoružanje i opremu, ali ono što ostaje nepoznanica jesu aktivnosti koje su provodili od svoga formalnog vojnog ustrojavanja (8. svibnja 1940 godine) do početka rata i tijekom prvih mjeseci njegova trajanja. O tomu nema gotovo nikakvih službenih podataka – osim brojnih svjedočenja hrvatskih i muslimanskih civila vezano za masovne pokolje i represalije koje su skupa sa svojim pristašama činili prije uspostave NDH i u prvim mjesecima rata, diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Budući da je uloga organiziranih ekstremnih srpskih skupina od velikog značaja za razumijevanje opće klime koja je dovela do krvavih događaja s masovnim žrtvama uz daljnje produbljivanje međunacionalne mržnje (što je i bila jedan od njihovih osnovnih zadaća), fenomen četništva posebice na području NDH, potrebno je dodatno razmotriti.
O četnicima i njihovoj organizaciji na području tadašnje Kraljevine Jugoslavije (i posebice u Hrvatskoj) pisali neki od priznatih znanstvenih autoriteta, evo još jednoga pogleda na istu temu; ovoga puta, riječ je o knjizi koja se od svoga izlaska iz tiska nalazila u fundusu svih garnizonskih biblioteka vojske bivše SFRJ (“JNA”), što znači da nikako nije mogla biti naklonjena “hrvatskom” pogledu na ovu temu.
Dokument je potpisao armijski “đeneral” Milan Nedić. Na ovaj način, dotadašnje “pomoćne”, “neredovne”, “dobrovoljačke” ili “paravojne” četničke trupe i skupine legalizirane su, objedinjene i izdvojene u poseban rod vojske. Zbog protivljenja hrvatskog člana Ministarstva, kasnije je naziv “četnički” izostavljen, pa se ovi odredi srpskih ekstremista (već po tradiciji zaduženi za obavljanje najprljavijih poslova), službeno nazivaju “jurišnim odredima”. Ove postrojbe raspoređene su po cijelom području Kraljevine Jugoslavije, sa zapovjednim središtima u Novom Sadu, Nišu, Skoplju, Sarajevu, Mostaru i Karlovcu.
Gotovo godinu dana prije napada Sila osovine na Kraljevinu Jugoslaviju, velikosrpski je režim, dakle, u cilju discipliniranja nesrpskih naroda instalirao svoje “specijalne jedinice” s posebnim zadaćama na prostoru cijele države! One su obučavane po posebnim programima, imale su najsuvremenije naoružanje i opremu, ali ono što ostaje nepoznanica jesu aktivnosti koje su provodili od svoga formalnog vojnog ustrojavanja (8. svibnja 1940 godine) do početka rata i tijekom prvih mjeseci njegova trajanja. O tomu nema gotovo nikakvih službenih podataka – osim brojnih svjedočenja hrvatskih i muslimanskih civila vezano za masovne pokolje i represalije koje su skupa sa svojim pristašama činili prije uspostave NDH i u prvim mjesecima rata, diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Budući da je uloga organiziranih ekstremnih srpskih skupina od velikog značaja za razumijevanje opće klime koja je dovela do krvavih događaja s masovnim žrtvama uz daljnje produbljivanje međunacionalne mržnje (što je i bila jedan od njihovih osnovnih zadaća), fenomen četništva posebice na području NDH, potrebno je dodatno razmotriti.
O četnicima i njihovoj organizaciji na području tadašnje Kraljevine Jugoslavije (i posebice u Hrvatskoj) pisali neki od priznatih znanstvenih autoriteta, evo još jednoga pogleda na istu temu; ovoga puta, riječ je o knjizi koja se od svoga izlaska iz tiska nalazila u fundusu svih garnizonskih biblioteka vojske bivše SFRJ (“JNA”), što znači da nikako nije mogla biti naklonjena “hrvatskom” pogledu na ovu temu.
Hrvati , ponavljanje povijesti.
Aucun commentaire:
Enregistrer un commentaire