Ima 38 godina, mladenački brak (bili smo preglupi i bilo nam je 19), više veza i 3 ozbiljna suživota za sobom.
moj prvi suživot nakon braka koji to praktički i nije bio je bio porilično traumatičan, i da sam ostala u njemu danas bih vjervatno bila aktivna na svekrvama. srećom naučila sam se posložiti prioritete, staviti sebe na prvo mjesto i ne dozvoliti da me itko zaj***a i hendla, ali i zbjeći mamine sinove u životu. drugi suživot s najboljim čovjekom na svijetu je završio prometnom nesrećom sa smrtnim ishodom. treći suživot je bio beskrajna sapunica ponovnih pokušaja s osobom koja je u svemu bila otvorena, empatična, izrazito uspješna s ljudima, ali se u privatnom životu na svaku najmanju poteškoću ili problem u poslu zatvarao u sebe, a i novac kvari ljude. ja sama dolazim iz financijski dobro postavljene obitelji, naučila sam zarađivati svoj novac još u srednjoj, u starom sistemu smo bili viši srednji sloj i jednostavno... navikla sam imat i hrpu para ali i bit bez lipe u džepu i krpat se (roditelji su nas odgojili da od trenutka kad završimo obrazovanje skrbimo za sebe. mala pomoć u gadnom problemu koji ugrožava egzistenciju da, sponzoriranje odrasle djece ne), tako da me novac nije impresionirao (mada neću lagat i reć da mi je smetao), ali sve što obično ide uz veću količinu novaca mi jest smetalo - ekipica jednako uspješnih poduzetnika i "poduzetnika", cure koji im se lijepe na izlascima, tračevi, sve češća nepotrebna razbacivanja da se pokaže da se ima... i kronično zatvaranje u sebe na svaki najmanji problem.
trebalo mi je dosta vremena da nakon tog suživota uopće uđem u novu vezu. svog partnera sam upoznala preko posla, na jednom neformalnom druženju nakon sastanka, i večer smo proveli izmjenjujući tračeve koje smo čuli jedno o drugome (njegova bivša punica je prijateljica moje mame) - on kurvar koji je razorio obitelj i korumpirani karijerist (tada se upravo razvodio, a generalni je direktor u velikoj i uspješnoj firmi), ja olinjala gradska sponzoruša kojoj je zadnji veliki ulov iskliznuo iz ruku... nastavili smo se družiti na poslovnim, zatim privatnim kavama, i vremenom se rodila privlačnost, iz privlačnosti i ljubav.
neću reći da je on savršen, da sam ja savršena, da nam je veza do nekog trenutka bila savršena... odrasli smo ljudi s nekim svojim navikama, s prošlošću, obavezama, i nikako nije bilo lako. pri tome nam je sredina bila gadan faktor, ali ne i najotežavajući. imali smo trzavica oko zajedničkog vremena, uspješno smo ishendlali i situaciju s njegovim klincima, i napokon prije 10 mjeseci uselili skupa.
u početku smo, tj prvih 5 mjeseci, živili u njegovom stanu u kvartu koji je sam po sebi bogu iza nogu i praktički spavaonica, dok iz nekretnine koja je u mom vlasništvu ne odu podstanari (imali smo ugovor na godinu dana). ja sam živila u manjem iznajmljenom jednosobnom stanu, jer je ovaj koji sam naslijedila prevelik za jednu osobu, a njegov stan nam je bio ipak malo premali za udoban život (klinci su kod njega 2 noći u tjednu, nekad češće, nekad rjeđe, i kad su oni tu mi smo u dnevnom boravku na kauču. u mom stanu klinci imaju svoju a mi svoju sobu. osim toga, u mom kvartu se klinci mogu igrati vani bez problema i imaju više društva, a i bliže smo gradu, imamo sve praktički pri ruci).
e sad. problemi u raju su nastali kad smo se preselili u moj stari kvart.
ja i moj partner smo poprilično zaposleni ljudi, često smo i po pola tjedna van splita ili van države. i često dođemo jako kasno doma s posla, i nastavljamo raditi doma i navečer i vikendom. uza sve to nađemo vremena i za prijatelje, i za pokoji izlazak, za svoje hobije, i jedno za drugo. nemamo standardni žud-ovski problem oko kućnih poslova - imamo gospođu koja nam dođe 2 puta tjedno oprat, počistit, usisat, ali oboje sami peremo suđe, pospremamo za sobom, on dapače pegla (jer tvrdi da ja peglom plisiram košulje i da ga je sram nosit moje pegle djela) i spušta dasku na školjci, ja sam manijak oko pranja robe, ali nećemo ni umrijeti ako nam je nered u stanu. ne koljemo se oko troškova niti imamo problema s njima. nemamo problema ni s klincima. njima je sad super kod nas i ja sam im nešto kao u ovoj fazi navodno draža od mame (moš mislit. ne zavaravam se, imali smo dramu na početku i teško su me prihvatili) jer imam psa koji je njihov kad dođu (mama ne da psa), pustim ih na plažu koja je praktički ispod kuće (doma ne smiju dalje od kuće jer su uz brzu cestu), tu im je više društva njihovih godina, a za kućne posliće i šetanje psa zarade i koju kunu.
ali imamo problema s kvartom. točnije, mojim kvartom.
ja i on se razlikujemo u jednoj stvari - odrastanju i dosadašnjem životu.
ja sam odrasla poprilično slobodno, od toga da sam ko klinka išla sama busom na drugi kraj grada u cjelodnevni pa iza škole na treninge i strane jezike u gradu, do toga da sam imala slobodu družiti se i vrludati po kvartu i okolici. rano sam počela izlaziti, naputovala sam se i natulumarila u srednjoj i na faksu, imala nekakvu normalnu prosječnu količinu veza i vezica... osim toga sam bila jako društvena - hostesirala sam po raznim eventima i kazalištu, imala stvarno širok krug ljudi u kojem sam se kretala, bila uključena u milijun aktivnosti i događanja, i dalje sam redovna subotom u podne na rivi jer bez širokog kruga poznanika oko sebe i druženja to jednostavno nisam ja - samo što se sve to kroz godine svelo na razumnu mjeru. također sam i tipična kvartašica - redovno popijem kavu i ćakulam s ljudima s kojima sam odrasla (u mom kvartu je redovna pojava da se ljudi ubrače i kupe nekretninu u istoj ulici u kojoj su odrasli). tipični gradski društveni leptirić.
moj partner je imao nekakav potpuno drugačiji tok odrastanja. praktički pod staklenim zvonom. jedino dijete (dobiveno nakon 10 godina pokušaja i neuspjeha) privatnika-obrtnika, iz divljeg predgrađa, po cijeli dan nakon škole s mamom ili u uskom krugu oko kuće. počeo je izlaziti tek krajem srednje škole, uvijek se držao uskog kruga prijatelja, oženio se mlad svojom prvom curom, manje-više mu se društveni život svodio na curu i krug ljudi s faksa, kasnije s posla, tu i tamo izlaske. dapače, njegova bivša supruga ga je tjerala na više druženja, izlazaka i kretanja među ljudima...
moj prvi suživot nakon braka koji to praktički i nije bio je bio porilično traumatičan, i da sam ostala u njemu danas bih vjervatno bila aktivna na svekrvama. srećom naučila sam se posložiti prioritete, staviti sebe na prvo mjesto i ne dozvoliti da me itko zaj***a i hendla, ali i zbjeći mamine sinove u životu. drugi suživot s najboljim čovjekom na svijetu je završio prometnom nesrećom sa smrtnim ishodom. treći suživot je bio beskrajna sapunica ponovnih pokušaja s osobom koja je u svemu bila otvorena, empatična, izrazito uspješna s ljudima, ali se u privatnom životu na svaku najmanju poteškoću ili problem u poslu zatvarao u sebe, a i novac kvari ljude. ja sama dolazim iz financijski dobro postavljene obitelji, naučila sam zarađivati svoj novac još u srednjoj, u starom sistemu smo bili viši srednji sloj i jednostavno... navikla sam imat i hrpu para ali i bit bez lipe u džepu i krpat se (roditelji su nas odgojili da od trenutka kad završimo obrazovanje skrbimo za sebe. mala pomoć u gadnom problemu koji ugrožava egzistenciju da, sponzoriranje odrasle djece ne), tako da me novac nije impresionirao (mada neću lagat i reć da mi je smetao), ali sve što obično ide uz veću količinu novaca mi jest smetalo - ekipica jednako uspješnih poduzetnika i "poduzetnika", cure koji im se lijepe na izlascima, tračevi, sve češća nepotrebna razbacivanja da se pokaže da se ima... i kronično zatvaranje u sebe na svaki najmanji problem.
trebalo mi je dosta vremena da nakon tog suživota uopće uđem u novu vezu. svog partnera sam upoznala preko posla, na jednom neformalnom druženju nakon sastanka, i večer smo proveli izmjenjujući tračeve koje smo čuli jedno o drugome (njegova bivša punica je prijateljica moje mame) - on kurvar koji je razorio obitelj i korumpirani karijerist (tada se upravo razvodio, a generalni je direktor u velikoj i uspješnoj firmi), ja olinjala gradska sponzoruša kojoj je zadnji veliki ulov iskliznuo iz ruku... nastavili smo se družiti na poslovnim, zatim privatnim kavama, i vremenom se rodila privlačnost, iz privlačnosti i ljubav.
neću reći da je on savršen, da sam ja savršena, da nam je veza do nekog trenutka bila savršena... odrasli smo ljudi s nekim svojim navikama, s prošlošću, obavezama, i nikako nije bilo lako. pri tome nam je sredina bila gadan faktor, ali ne i najotežavajući. imali smo trzavica oko zajedničkog vremena, uspješno smo ishendlali i situaciju s njegovim klincima, i napokon prije 10 mjeseci uselili skupa.
u početku smo, tj prvih 5 mjeseci, živili u njegovom stanu u kvartu koji je sam po sebi bogu iza nogu i praktički spavaonica, dok iz nekretnine koja je u mom vlasništvu ne odu podstanari (imali smo ugovor na godinu dana). ja sam živila u manjem iznajmljenom jednosobnom stanu, jer je ovaj koji sam naslijedila prevelik za jednu osobu, a njegov stan nam je bio ipak malo premali za udoban život (klinci su kod njega 2 noći u tjednu, nekad češće, nekad rjeđe, i kad su oni tu mi smo u dnevnom boravku na kauču. u mom stanu klinci imaju svoju a mi svoju sobu. osim toga, u mom kvartu se klinci mogu igrati vani bez problema i imaju više društva, a i bliže smo gradu, imamo sve praktički pri ruci).
e sad. problemi u raju su nastali kad smo se preselili u moj stari kvart.
ja i moj partner smo poprilično zaposleni ljudi, često smo i po pola tjedna van splita ili van države. i često dođemo jako kasno doma s posla, i nastavljamo raditi doma i navečer i vikendom. uza sve to nađemo vremena i za prijatelje, i za pokoji izlazak, za svoje hobije, i jedno za drugo. nemamo standardni žud-ovski problem oko kućnih poslova - imamo gospođu koja nam dođe 2 puta tjedno oprat, počistit, usisat, ali oboje sami peremo suđe, pospremamo za sobom, on dapače pegla (jer tvrdi da ja peglom plisiram košulje i da ga je sram nosit moje pegle djela) i spušta dasku na školjci, ja sam manijak oko pranja robe, ali nećemo ni umrijeti ako nam je nered u stanu. ne koljemo se oko troškova niti imamo problema s njima. nemamo problema ni s klincima. njima je sad super kod nas i ja sam im nešto kao u ovoj fazi navodno draža od mame (moš mislit. ne zavaravam se, imali smo dramu na početku i teško su me prihvatili) jer imam psa koji je njihov kad dođu (mama ne da psa), pustim ih na plažu koja je praktički ispod kuće (doma ne smiju dalje od kuće jer su uz brzu cestu), tu im je više društva njihovih godina, a za kućne posliće i šetanje psa zarade i koju kunu.
ali imamo problema s kvartom. točnije, mojim kvartom.
ja i on se razlikujemo u jednoj stvari - odrastanju i dosadašnjem životu.
ja sam odrasla poprilično slobodno, od toga da sam ko klinka išla sama busom na drugi kraj grada u cjelodnevni pa iza škole na treninge i strane jezike u gradu, do toga da sam imala slobodu družiti se i vrludati po kvartu i okolici. rano sam počela izlaziti, naputovala sam se i natulumarila u srednjoj i na faksu, imala nekakvu normalnu prosječnu količinu veza i vezica... osim toga sam bila jako društvena - hostesirala sam po raznim eventima i kazalištu, imala stvarno širok krug ljudi u kojem sam se kretala, bila uključena u milijun aktivnosti i događanja, i dalje sam redovna subotom u podne na rivi jer bez širokog kruga poznanika oko sebe i druženja to jednostavno nisam ja - samo što se sve to kroz godine svelo na razumnu mjeru. također sam i tipična kvartašica - redovno popijem kavu i ćakulam s ljudima s kojima sam odrasla (u mom kvartu je redovna pojava da se ljudi ubrače i kupe nekretninu u istoj ulici u kojoj su odrasli). tipični gradski društveni leptirić.
moj partner je imao nekakav potpuno drugačiji tok odrastanja. praktički pod staklenim zvonom. jedino dijete (dobiveno nakon 10 godina pokušaja i neuspjeha) privatnika-obrtnika, iz divljeg predgrađa, po cijeli dan nakon škole s mamom ili u uskom krugu oko kuće. počeo je izlaziti tek krajem srednje škole, uvijek se držao uskog kruga prijatelja, oženio se mlad svojom prvom curom, manje-više mu se društveni život svodio na curu i krug ljudi s faksa, kasnije s posla, tu i tamo izlaske. dapače, njegova bivša supruga ga je tjerala na više druženja, izlazaka i kretanja među ljudima...
Privremene promjene, druga adolescencija, kvart ili što?
Aucun commentaire:
Enregistrer un commentaire