Daklem, s obzirom da naginjem na socijalno anksiozniju stranu, dijeljenje osobnog prostora s neznancima ili polupoznanicima u liftu mi i nije najugodnije iskustvo na svijetu. Nije da imam napadaje panike, ali, eto, ne volem se voziti skupa s drugim ljudima u liftu. Pucajte u me, štasad.
Nije mi baš drago ni kad mi nepoznati ljudi priđu na ulici: ako trebaju pomoć oko uputa kuda ići, sve 5, pomognem ako mogu, ali ako se radi o upadima koji prelaze moju osobnu granicu prisnosti sa strancima, pobjegnem na nožicama laganima, rekla bih gazele, ali ako ću biti realna, prije će biti dachshund.
I tako, da se vratim na motiv otvaranja ove teme. Danas mi se u liftu pridružio stariji gospodin, nikad ga prije vid'la u životu. Pozdravim, odzdravi, osmjehne se, ja uzvratim. Sve puca od uljuđenosti.
Nakon toga bi trebao uslijediti onaj period tišine gdje kopamo po mobitelu, torbi, brojimo zanoktice, i tako sve dok ne stignemo na odredište. :nogica:
Ali, ne ovaj put. Striček me i dalje milo gleda. Smješi mi se i dalje. I eto ga: "Jao, gospodična, vi tak lepo mirišite, uzel bi Vas ko onaj borek, i objesil u auto."
:trk:
Vozili smo se još pola kata dok nisam uspjela iskočiti van.
Inače te vožnje prođu u blago neugodnjikavom tonu, neuzbudljivo skroz. Ali svakih par godina mi netko izbaci ovakve bisere. Prije ovoga je bila neka žena koja me zgrabila za naramenicu grudnjaka (provirivalo ispod majice, nenamjerno) i pitala me di sam našla tu nijansu, njoj treba baš takva za haljinu za vjenčanje od sestrične koju ne podnosi ali mora ići jer su si familija.
Događaju se i vama takve i stuacije? Jeste kao ja pa bi najradije iskočili iz kože ili jedva čekate da uhvatite drugo ljudsko biće u prostoru iz kojeg ne može pobjeći, pa da mu povjerite što vam je u duši?
Nije mi baš drago ni kad mi nepoznati ljudi priđu na ulici: ako trebaju pomoć oko uputa kuda ići, sve 5, pomognem ako mogu, ali ako se radi o upadima koji prelaze moju osobnu granicu prisnosti sa strancima, pobjegnem na nožicama laganima, rekla bih gazele, ali ako ću biti realna, prije će biti dachshund.
I tako, da se vratim na motiv otvaranja ove teme. Danas mi se u liftu pridružio stariji gospodin, nikad ga prije vid'la u životu. Pozdravim, odzdravi, osmjehne se, ja uzvratim. Sve puca od uljuđenosti.
Nakon toga bi trebao uslijediti onaj period tišine gdje kopamo po mobitelu, torbi, brojimo zanoktice, i tako sve dok ne stignemo na odredište. :nogica:
Ali, ne ovaj put. Striček me i dalje milo gleda. Smješi mi se i dalje. I eto ga: "Jao, gospodična, vi tak lepo mirišite, uzel bi Vas ko onaj borek, i objesil u auto."
:trk:
Vozili smo se još pola kata dok nisam uspjela iskočiti van.
Inače te vožnje prođu u blago neugodnjikavom tonu, neuzbudljivo skroz. Ali svakih par godina mi netko izbaci ovakve bisere. Prije ovoga je bila neka žena koja me zgrabila za naramenicu grudnjaka (provirivalo ispod majice, nenamjerno) i pitala me di sam našla tu nijansu, njoj treba baš takva za haljinu za vjenčanje od sestrične koju ne podnosi ali mora ići jer su si familija.
Događaju se i vama takve i stuacije? Jeste kao ja pa bi najradije iskočili iz kože ili jedva čekate da uhvatite drugo ljudsko biće u prostoru iz kojeg ne može pobjeći, pa da mu povjerite što vam je u duši?
Bliski susreti neerotske vrste u liftu (i skučenim prostorima općenito)
Aucun commentaire:
Enregistrer un commentaire