Pozdrav svima,
Vidjela sam da postoji slicna tema, ali odlucila sam napisati novu pa ako admini smatraju da je potrebno, neka spoje.
Uglavnom, kronicno sam nezadovoljna, tuzna, ogorcena, nesretna. Imam 23 godine, pri kraju sam sa studiranjem i trazim posao vec pola godine i ne nalazim nista normalno, na duze vrijeme, tu su samo kratki studentski poslici koji traju po par dana. Oko mene vecina mojih prijateljica nekako se snaslo, nasle su posao i sretne su. To me veoma frustrira jer se osjecam lose i beskorisno.
To ne bi bio neki problem da sam ja na drugim ppdrucjima sretna i zadovoljna, ali naravno, kad te krene lose obicno je u svim poljima tako. Prije pola godine ostavio me decko i otada se jos uvijek nisam oporavila, gledam unatrag iako ne bih imala nista protiv upoznavanja nove osobe, samo nikog na vidiku. Imam osjecaj da cu cijeli zivot provesti sama, bez posla, nesretna. Mozda sve ovo ne zvuci kao veliki problem, ali mene veoma zaokuplja. Jako je ruzno od mene, ali svi ovi moji losi osjecaji dovode i do toga da postajem zavidna. Vecina mojih cura iz drustva imaju stabilne veze, a i one koje nemaju pocelo im se nesto dogadjati u zivotima, decki koji im se svidjaju zovu ih na kave i slicno. Svima nesto, samo meni nista. 0 bodova. Frustrirana sam, ali ne pokazujem to na van, drzim sve u sebi. Tko me poznaje rekao bi da sam sretna osoba zadovoljna sobom i svojim zivotom, ali iznutra se raspadam.
Ovo vam se vjerojatno cine kao gluppsti jer jos sam "mlada", sve ce doci na svoje blabla. Ali ja ne mogu podnijeti vise to da samo stojim i ne pomicem se nigdje, svi oko mene idu naprijed, sretni su, zaokupljeni necime. Pokusavam biti sretna zbog njih, ali jako mi je tesko zato jer sam nesretna zbog sebe. Ne mogu se iskreno veseliti tudjoj sreci i zbog toga se osjecam kao losa osoba. Zbog svega toga izbjegavam druzenja, kako ne bih slusala vise tudje dobre vijesti koje bi me samo podsjecale na moju stagnaciju, nesrecu, svejedno.
Svjesna sam da ovo nisu "veliki" problemi, hvala bogu zdrava sam, imam predivnu obitelj, ali jednostavno sam na rubu placa svaki dan, depresivna sam i bezvoljna, kao da sam upala u zacarani krug.
Ima li vas jos s takvim mislima, osjecajima, frustracijama? Kako to uopce popraviti? Kako biti sretan zbog drugih ako sam depresivna i nesretna zbog svoje situacije?
Vidjela sam da postoji slicna tema, ali odlucila sam napisati novu pa ako admini smatraju da je potrebno, neka spoje.
Uglavnom, kronicno sam nezadovoljna, tuzna, ogorcena, nesretna. Imam 23 godine, pri kraju sam sa studiranjem i trazim posao vec pola godine i ne nalazim nista normalno, na duze vrijeme, tu su samo kratki studentski poslici koji traju po par dana. Oko mene vecina mojih prijateljica nekako se snaslo, nasle su posao i sretne su. To me veoma frustrira jer se osjecam lose i beskorisno.
To ne bi bio neki problem da sam ja na drugim ppdrucjima sretna i zadovoljna, ali naravno, kad te krene lose obicno je u svim poljima tako. Prije pola godine ostavio me decko i otada se jos uvijek nisam oporavila, gledam unatrag iako ne bih imala nista protiv upoznavanja nove osobe, samo nikog na vidiku. Imam osjecaj da cu cijeli zivot provesti sama, bez posla, nesretna. Mozda sve ovo ne zvuci kao veliki problem, ali mene veoma zaokuplja. Jako je ruzno od mene, ali svi ovi moji losi osjecaji dovode i do toga da postajem zavidna. Vecina mojih cura iz drustva imaju stabilne veze, a i one koje nemaju pocelo im se nesto dogadjati u zivotima, decki koji im se svidjaju zovu ih na kave i slicno. Svima nesto, samo meni nista. 0 bodova. Frustrirana sam, ali ne pokazujem to na van, drzim sve u sebi. Tko me poznaje rekao bi da sam sretna osoba zadovoljna sobom i svojim zivotom, ali iznutra se raspadam.
Ovo vam se vjerojatno cine kao gluppsti jer jos sam "mlada", sve ce doci na svoje blabla. Ali ja ne mogu podnijeti vise to da samo stojim i ne pomicem se nigdje, svi oko mene idu naprijed, sretni su, zaokupljeni necime. Pokusavam biti sretna zbog njih, ali jako mi je tesko zato jer sam nesretna zbog sebe. Ne mogu se iskreno veseliti tudjoj sreci i zbog toga se osjecam kao losa osoba. Zbog svega toga izbjegavam druzenja, kako ne bih slusala vise tudje dobre vijesti koje bi me samo podsjecale na moju stagnaciju, nesrecu, svejedno.
Svjesna sam da ovo nisu "veliki" problemi, hvala bogu zdrava sam, imam predivnu obitelj, ali jednostavno sam na rubu placa svaki dan, depresivna sam i bezvoljna, kao da sam upala u zacarani krug.
Ima li vas jos s takvim mislima, osjecajima, frustracijama? Kako to uopce popraviti? Kako biti sretan zbog drugih ako sam depresivna i nesretna zbog svoje situacije?
Nezadovoljstvo, tuga, zavist - kako se izvući iz toga?
Aucun commentaire:
Enregistrer un commentaire