Želi čuti vaša iskustva koje ste to učinile a mislile ste da nećete nikad, kako ste se pomirili sa svojom odlukom da prekinete trudnoću, da li ima ijedan dobar razlog za to ili su to samo opravdanja..
Kad god bi me netko pitao što mislim o abortusu, govorila sam da žena ima pravo na odluku, ali da JA to ne bih mogla napraviti jer znam da bi mi bilo teško. Svjesna sam da abortus nije samo zahvat, to je ubojstvo. Sudbina kao da se poigrala samnom - prije samo tri dana prekinula sam trudnoću. Ne osjećam se samo sada užasno, tako sam se osjećala i danima prije i na dan prekida trudnoće. Kada sam vidjela onu drugu crticu, počela sam plakati. Kako nam se to dogodilo kad smo pazili, tim više što još uvijek dojim svoje drugo dijete koje sam rodila prije osam i pol mjeseci pa sam bila uvjerena da je šansa za začeće puno manja. Glupost! Nakon nekih simptoma opet nisam pomislila na mogućnost trudnoće, jer sam mislila da mi nešto sa zdravljem nije u redu. Opet glupost! Odluka je pala na abortus koliko god mi bilo teško jer sam znala što to znači, ali mislila sam da je tako najbolje radi sve lošije veze sa partnerom ( nismo u braku) - njegove neodgovornosti i neozbiljnosti što se tiče veze i uloge kao oca. Danima prije dogovorenog zahvata, plakala sam, nisam mogla spavati, bojala sam se samog zahvata jer sam mislila da boli, ali onda sam pomislila lako za moju bol, kako će biti tek djetetu kad ga bude boljelo. Svojoj djeci se nisam mogla nasmijati jer sam se osjećala sebično - njima da se nasmijem a ovo dijete ubijam. Da li sam dostojna da se zovem majkom ako sam rodila dvoje, a ovo treće ubijam! Strašno. Dan prije zahvata oprostila sam se s bebom, pričala mu, govorila razlog zašto ću to učiniti, ali nijedan razlog nije dovoljno dobar da opravdam to. Ne želim se ni opravdavati jer sad vidim što je to zapravo i koliko sam pogriješila. Kad je došao taj dan, za vrijeme zahvata plakala sam od tuge, doktori su me morali smirivati. Došlo mi je da vrištim, da vratim bebu, pa makar to značilo da se snalazim kako god znam, s podrškom oko sebe ili bez nje. Onaj novac kojim sam to platila, obilježio me kao da prodajem svoje dijete. Plakala sam kad sam ga predavala. Onaj potpis nije samo potvrda da sam svjesna svih komplikacija, to je pečat kojim sam rekla NE svojem djetetu! Djetetu koje neće nikad ugledati svjetlo dana. Djetetu koje neću nikad primiti u ruke. Djetetu kojem nisam dala pravo izbora, a sama sam izabrala i sebi dala to isto pravo. Neću nikad čuti njegov prvi plač. Rekla sam NE djetetovom izboru i pravu na život koje je ono željelo da živi!
Sve što mi je ostalo od djeteta je onaj plus i jedna jedina slika sa ultrazvuka. Više ništa nije isto, nisam ista ja. Nekad pomisliš da se neke stvari neće dogoditi, ali dogode se uvijek. Vjerujem da se sve dešava s razlogom. Ali da li ijedan razlog opravdava taj čin? Sada kad razmišljam, iako je sve to friško, ne znam kako neke žene to mogu učiniti kao dobar dan uđu tamo i odu kao da se ništa nije desilo! Gdje im je grižnja savjesti, da li je uopće ikad kasnije imaju? Sada znam da što god da se ubuduće desi, reći ću DA životu!
Kad god bi me netko pitao što mislim o abortusu, govorila sam da žena ima pravo na odluku, ali da JA to ne bih mogla napraviti jer znam da bi mi bilo teško. Svjesna sam da abortus nije samo zahvat, to je ubojstvo. Sudbina kao da se poigrala samnom - prije samo tri dana prekinula sam trudnoću. Ne osjećam se samo sada užasno, tako sam se osjećala i danima prije i na dan prekida trudnoće. Kada sam vidjela onu drugu crticu, počela sam plakati. Kako nam se to dogodilo kad smo pazili, tim više što još uvijek dojim svoje drugo dijete koje sam rodila prije osam i pol mjeseci pa sam bila uvjerena da je šansa za začeće puno manja. Glupost! Nakon nekih simptoma opet nisam pomislila na mogućnost trudnoće, jer sam mislila da mi nešto sa zdravljem nije u redu. Opet glupost! Odluka je pala na abortus koliko god mi bilo teško jer sam znala što to znači, ali mislila sam da je tako najbolje radi sve lošije veze sa partnerom ( nismo u braku) - njegove neodgovornosti i neozbiljnosti što se tiče veze i uloge kao oca. Danima prije dogovorenog zahvata, plakala sam, nisam mogla spavati, bojala sam se samog zahvata jer sam mislila da boli, ali onda sam pomislila lako za moju bol, kako će biti tek djetetu kad ga bude boljelo. Svojoj djeci se nisam mogla nasmijati jer sam se osjećala sebično - njima da se nasmijem a ovo dijete ubijam. Da li sam dostojna da se zovem majkom ako sam rodila dvoje, a ovo treće ubijam! Strašno. Dan prije zahvata oprostila sam se s bebom, pričala mu, govorila razlog zašto ću to učiniti, ali nijedan razlog nije dovoljno dobar da opravdam to. Ne želim se ni opravdavati jer sad vidim što je to zapravo i koliko sam pogriješila. Kad je došao taj dan, za vrijeme zahvata plakala sam od tuge, doktori su me morali smirivati. Došlo mi je da vrištim, da vratim bebu, pa makar to značilo da se snalazim kako god znam, s podrškom oko sebe ili bez nje. Onaj novac kojim sam to platila, obilježio me kao da prodajem svoje dijete. Plakala sam kad sam ga predavala. Onaj potpis nije samo potvrda da sam svjesna svih komplikacija, to je pečat kojim sam rekla NE svojem djetetu! Djetetu koje neće nikad ugledati svjetlo dana. Djetetu koje neću nikad primiti u ruke. Djetetu kojem nisam dala pravo izbora, a sama sam izabrala i sebi dala to isto pravo. Neću nikad čuti njegov prvi plač. Rekla sam NE djetetovom izboru i pravu na život koje je ono željelo da živi!
Sve što mi je ostalo od djeteta je onaj plus i jedna jedina slika sa ultrazvuka. Više ništa nije isto, nisam ista ja. Nekad pomisliš da se neke stvari neće dogoditi, ali dogode se uvijek. Vjerujem da se sve dešava s razlogom. Ali da li ijedan razlog opravdava taj čin? Sada kad razmišljam, iako je sve to friško, ne znam kako neke žene to mogu učiniti kao dobar dan uđu tamo i odu kao da se ništa nije desilo! Gdje im je grižnja savjesti, da li je uopće ikad kasnije imaju? Sada znam da što god da se ubuduće desi, reći ću DA životu!
Kako dalje nakon abortusa?
Aucun commentaire:
Enregistrer un commentaire