Ne znam da li je moguće kaj pametno reći na ovu moju temu, ali nekako si mislim da je više glava pametnije od jedne :D.
U vezi sam preko 3 godine, oboje u srednjim 30ima, slažemo se ok, viđamo se par puta tjedno. Negdje prije sam ja bila spremna i da živimo skupa, ali on je to razvlačio (sin jedinac, živi sam s mamom, ima sve što poželi - možda ne bi ni ja na njegovom mjestu). On je divan prema meni, ali sve se vrti oko njegovog posla. Nemamo puno zajedničkih interesa, što me u početku nije smetalo, ali zadnjih mjeseci razmišljam kako bi bilo provesti život s nekim s kim gotovo nemaš o čemu ni razgovarati (osim o njegovom poslu jelte). Ja sam dosta aktivna, volim sport, putovanja, a on je totalni pasivac.
Nisam nikad bila ludo zaljubljena u njega (mislim da možda uopće), jednostavno se iz druženja rodila lijepa i mirna veza, bez puno kemije.
Može li čovjek biti sretan cijeli život u takvim okolnostima? Ima li smisla u ovim godinama tražiti više od toga? Uvijek sam mislila da se nikada neću zadovoljiti s tim, a sad vidim da upravo idem u tom smjeru.
Da stvar bude zajebanija, na zadnjem putovanju sam upoznala nekog s kim sam odmah kliknula. Upoznali smo se u ta 3 tjedna u najgorim izadnjima i dalje se sviđamo jedan drugom, dopisujemo se non stop skoro mjesec i pol dana. Dakle nije to samo ona kemija zbog koje prestaneš razmišljati racionalno, već se poklapamo u 10000 stvari, mislim da nisam s nikim do sad kliknula tako.
I šta dalje sad?
U vezi sam preko 3 godine, oboje u srednjim 30ima, slažemo se ok, viđamo se par puta tjedno. Negdje prije sam ja bila spremna i da živimo skupa, ali on je to razvlačio (sin jedinac, živi sam s mamom, ima sve što poželi - možda ne bi ni ja na njegovom mjestu). On je divan prema meni, ali sve se vrti oko njegovog posla. Nemamo puno zajedničkih interesa, što me u početku nije smetalo, ali zadnjih mjeseci razmišljam kako bi bilo provesti život s nekim s kim gotovo nemaš o čemu ni razgovarati (osim o njegovom poslu jelte). Ja sam dosta aktivna, volim sport, putovanja, a on je totalni pasivac.
Nisam nikad bila ludo zaljubljena u njega (mislim da možda uopće), jednostavno se iz druženja rodila lijepa i mirna veza, bez puno kemije.
Može li čovjek biti sretan cijeli život u takvim okolnostima? Ima li smisla u ovim godinama tražiti više od toga? Uvijek sam mislila da se nikada neću zadovoljiti s tim, a sad vidim da upravo idem u tom smjeru.
Da stvar bude zajebanija, na zadnjem putovanju sam upoznala nekog s kim sam odmah kliknula. Upoznali smo se u ta 3 tjedna u najgorim izadnjima i dalje se sviđamo jedan drugom, dopisujemo se non stop skoro mjesec i pol dana. Dakle nije to samo ona kemija zbog koje prestaneš razmišljati racionalno, već se poklapamo u 10000 stvari, mislim da nisam s nikim do sad kliknula tako.
I šta dalje sad?
'Obična' ljubav
Aucun commentaire:
Enregistrer un commentaire