Naslov ovog topica inspiriran je zanimljivim dokumentarnim filmom pod nazivom "Meaninglessness of Modern Life" (ovo je npr. jedan od ukupno 6 dijelova).
Osobno imam tendenciju konstantnog traženja smisla. Svjestan iskustvene činjenice da ne postoji univerzalna i na sve osobe primjenjiva definicija "smisla života", ipak ne mogu ignorirati tu gotovo nezadrživu težnju definiranja i redefiniranja smisla onoga što jesam ili što činim. Iako imam par godina dugo religiozno iskustvo iz mladosti i općeniti interes za pitanja kojima se religije bave, sebe bih definirao kao osobu koja ne živi "the way" bilo koje religije ili duhovnosti. Zato bih se u tom kontekstu nazvao "bogotražiteljem" (god seeker).
Poznate su riječi Friedricha Nietzschea "god is dead", a neki znanstvenici te njegove riječi promatraju kao vizionarsko nagovještanje ideologija koje će se u nedostatku "mrtvog boga" pojaviti u kasnom 19. i ranom 20. stoljeću. Pritom prije svega mislim na nacizam, komunizam i fašizam. No, mene zanima stanje u ovom našem vrlom novom svijetu demokratskog i kapitalističkog zapada koji čini se vješto skriva svoju ideološku narav iza liberalne retorike, no istovremeno u svojoj ideološkoj neopredjeljenosti stvara vakuum iz kojeg se vrlo lako može roditi osjećaj besmisla jer kao ljudi ne možemo pobjeći od svoje naravi koja podrazumijeva postojanje smisla.
Nije mi cilj raspravljati o tome koji su bogovi/ideologije ispravne ili neispravne, već pokušati identificirati što se zapravo rodilo iz tog vakuuma koji se, ili barem ja tako pretpostavljam, pojavio u koncepciji smisla postmodernog žitelja zapadne civilizacije. Drugim riječima, ako je "bog mrtav", pritom misleći na onog tradicionalnog kršćanskog na kojeg je mislio i Nietzsche (sad već u jako davnom 19. stoljeću), a dokaze za takvu tvrdnju ne moram niti navoditi u dominantno dekandentom društvu u kojem živimo, a uz to su mrtvi i oni bogovi štovani u kontekstu komunizma, nacizma i fašizma, što nam je preostalo?
U što vjeruje i kako je s psihološkog stanovišta u tom kontekstu strukturiran um stanovnika ovog bezbožnog svijeta? Jesmo li nadišli potrebu za smislom i našli način kako živjeti bez obzira na bezbožni besmisao ili smo pronašli nova božanstva koja štujemo? Nalaze li se možda u našoj koncepciji Olimpa bogovi hedonizma, materijalizma, konzumerizma, tehnicizma, narcizma, scijentizma i nihilizma? I naravno, što je sa onima koji ne štuju ta božanstva? Postoje li alternative?
Osobno imam tendenciju konstantnog traženja smisla. Svjestan iskustvene činjenice da ne postoji univerzalna i na sve osobe primjenjiva definicija "smisla života", ipak ne mogu ignorirati tu gotovo nezadrživu težnju definiranja i redefiniranja smisla onoga što jesam ili što činim. Iako imam par godina dugo religiozno iskustvo iz mladosti i općeniti interes za pitanja kojima se religije bave, sebe bih definirao kao osobu koja ne živi "the way" bilo koje religije ili duhovnosti. Zato bih se u tom kontekstu nazvao "bogotražiteljem" (god seeker).
Poznate su riječi Friedricha Nietzschea "god is dead", a neki znanstvenici te njegove riječi promatraju kao vizionarsko nagovještanje ideologija koje će se u nedostatku "mrtvog boga" pojaviti u kasnom 19. i ranom 20. stoljeću. Pritom prije svega mislim na nacizam, komunizam i fašizam. No, mene zanima stanje u ovom našem vrlom novom svijetu demokratskog i kapitalističkog zapada koji čini se vješto skriva svoju ideološku narav iza liberalne retorike, no istovremeno u svojoj ideološkoj neopredjeljenosti stvara vakuum iz kojeg se vrlo lako može roditi osjećaj besmisla jer kao ljudi ne možemo pobjeći od svoje naravi koja podrazumijeva postojanje smisla.
Nije mi cilj raspravljati o tome koji su bogovi/ideologije ispravne ili neispravne, već pokušati identificirati što se zapravo rodilo iz tog vakuuma koji se, ili barem ja tako pretpostavljam, pojavio u koncepciji smisla postmodernog žitelja zapadne civilizacije. Drugim riječima, ako je "bog mrtav", pritom misleći na onog tradicionalnog kršćanskog na kojeg je mislio i Nietzsche (sad već u jako davnom 19. stoljeću), a dokaze za takvu tvrdnju ne moram niti navoditi u dominantno dekandentom društvu u kojem živimo, a uz to su mrtvi i oni bogovi štovani u kontekstu komunizma, nacizma i fašizma, što nam je preostalo?
U što vjeruje i kako je s psihološkog stanovišta u tom kontekstu strukturiran um stanovnika ovog bezbožnog svijeta? Jesmo li nadišli potrebu za smislom i našli način kako živjeti bez obzira na bezbožni besmisao ili smo pronašli nova božanstva koja štujemo? Nalaze li se možda u našoj koncepciji Olimpa bogovi hedonizma, materijalizma, konzumerizma, tehnicizma, narcizma, scijentizma i nihilizma? I naravno, što je sa onima koji ne štuju ta božanstva? Postoje li alternative?
Besmisao postmodernog života
Aucun commentaire:
Enregistrer un commentaire