Evo molim vas za hitan savjet, neznam sto da radim. U braku sam 2 god, imam malo dijete iz prijasnjeg braka. Zaljubila sam se, a on je u meni vidio pametnu, dobru i lijepu zenu, kakvu zeli. I tako je to krenulo, uvijek sa nekim trzavicama, ali uvijek bi se izvukli nekako. Prihvatio je moje dijete, beskrajno ga zavolio, i dijete njega prihvatilo, zeli ga posvojiti, meni stalno govori da me voli i da ne moze bez mene... Radimo i na djetetu, jako zeli dijete, i ja. Uglavnom, vise manje je to islo, istina je da sam ja vecinu vremena vise nesretna nego sretna, jednostavno me smeta njegov egoizam. Uvijek je on u pravu, uvijek najpametniji, ispred svih miljama... on je manipulator, manipulira ljudima stalno. Stalno nesto izvodi, kad ga se naljuti ili se osjeti ugrozen, strasno je opasan, rijecima i postupcima u stanju je unistiti nekoga. Nije glup, inteligentan je jako.
i u braku je takav. Pocela sam se zaliti, smeta mi puno toga. Svadje su sve cesce, ispadi obostrani.... on moje nezadovoljstvo ignorira, ja zelim to nesto rijesiti, njemu se neda, ja zelim, pa se posvadjamo. Ima tu tada i ruznih rijeci, sa njegove strane, uvreda najgorih tipa "ludjakinjo, kurvetino, jebem ti porijeklo i sve tvoje, odjebi..." cak i udaraca nekoliko njegovih. Poslije mu je zao, ja prijetim odlaskom, on kleci itd.. drame. Pa je opet ljubav velika, pa opet drame i tako unedogled. Ovih uvreda sve cesce u zadnje vrijeme, prije ih nije bilo.
Oboma nam je toga dosta, meni njegove agresive i uvreda i ignoriranja, njemu mojih ispada histericnih. Izludi me ignoriranjm, ravnodusnoscu i nekom opaskom tipa „da sam luda i da samnom ne zeli pricati, da me moze samo pokopati jos vise, jer ja nemam sto reci“. Puknem na to, puknem, pa se pokupim i popijem apaurin ili pocnem vristati. Trudimo se oboje da to ne bude pred djetetom, ali ono osjeti lose dane. I vidi i cuje. Sve dijete zna.
Prije neki dan sam isla na put, zurilo mi se jako jer su me ljudi cekali, malo nervozno ga pozurujem, on meni „ludjakinjo, daj se smiri, minutu vise manje....“ kad mi je opet rekao „ludjakinjo“, smracilo mi se. Doslovno sam dozivila nervni slom. Vristala sam da mi je dosta njegovih uvreda,manipulacija, omalovazavanja, da ne mogu tako. I vristala... u njemu kuha, ali suti, jedini odgovor „vidis da si ludjakinja, samo da odes vise...“
Od tada – rasulo... Prije bi bar pokazao neku volju da razgovaramo, da mu je zao, nesto... Sada nista... Ja odem, on zove, sve sluzbeno, preko neke stvari. Uvecer smo se culi, htjela sam razgovarati, on me „pun mi te q“ i poklopi slusalicu. Jucer isto, ne zeli uopce pricati, ja zovem, on ne odgovara. Pisem mu poruke da zelim znati sto se dogadja, da nije u redu da me tako tretira, nista...Nazove, pita sto ima, gdje je maleni i da mu ga dam, kad sa njim porazgovara, meni samo odbrusi „bok“. Uopce ne zeli razgovarati, ignorira, na nekoliko mojih poziva se javi „sto hoces, e neda mi se“ i puf... Samnom nema o cemu pricati... Kao da mu vise uopce nije stalo, a ja zelim samo razgovarati, reci mu da mi je zao sto sam vristala, ali da ne mogu vise slusati uvrede i omalovazavanja.
Nisam luda, ali istina je da mi je sampouzdanje na nuli u ovoj vezi, izludjena sam tim vruce-hladnim bolesnim odnosom.
Strah me otici, kud cu, sto cu? Zivimo kod njega, trebam se odseliti sa djetetom... sto cu reci djetetu, obitelji, prijateljima, kako sebi opravdati taku naivnost. glupost i gresku? I kad samo se upoznali tek, u meni sve sve izvrtalo, nisam bila onako mirna i sretna, ali opet me nesto fatalno njemu vuklo...
Sto je najgore, ni ne zelim otici, samo vidim ono lijepo, i samo zelim da razgovaramo i da me napokon pocne dozivljavati i tretirati sa postovanjem, ljubavi i razumjevanjem. Uvijek, a ne samo kad njemu to pase. Kao da sam ovisna o njemu, bez njega se osjecam prazno- I znam da je grozno ovo sto cu reci – radi tog uzasnog osjecaja praznine, u stanju sam opet sve prigutati, sva ova omalovazavanja, uvrede, ignoriranja, samo da budemo skupa. A ne mogu biti, nesto u meni ne pristaje na takav odnos, zasluzujem bolje. Uspjesna sam, ljudi kazu lijepa i zgodna, pametna.. Neznam sto se dogadja uopce.
Sto da radim? Da li da ga zovem vise? Da pokusavam telefonski ista rijesiti? Ako cu otici trebam naci stan, nemam novaca. Da dobijem novac, trebam sve reci starcima, i naici cu na takvu osudu da sam sjebala i sebe i djete. Pomoci ce mi, ali kao cu im pogledati u oci vise. I djetetu, i sebi? Maleni ga zove tatom, vole se, to je neosporno. Fakat ne zelim otici, ali ovo je postalo nepodnosljivo. Neznam kako da se izvucem iz ovoga stanja. Ni prijetnje odlaskom vise nemaju tezinu, uopce me ne dozivljava i kao i da ne zeli ista rijesiti. I u svemu tome, znam da nije u redu, znam da je opasan, manipulator sebican, ali uvijek mi se opravda nekako, mene stavi u poziciju da sam ja kriva, a on u pravu. A ja se uvijek osjetim iznova – jadno, ponizeno, i kao da unistavam vezu, dijete, njega, cijeli svijet... I sada se osjecam ko da sam zeznula sve, mozda samruzno povikala kad sam mu rekla da pozuri, mozda sam trebala progutati „ludjakinjo“, mozda mu se skupilo, mozda.... a dan ranije me ljubio, grlio i gledao zaljubljeno, govorio da smo mu dijete i ja sve sto ima...
Imam osjecaj, neznam da li je to neka moja paranoja samo, kao da me zelio samo iskoristiti jer smo se upoznali u njegovom jako teskom razdoblju. Cijelo sam mu vrijeme bila potpora. Sada se poceo izvlaciti iz tog loseg perioda, i sada kao da samo zeli na mene sve svaliti, svu krivnju, proglasiti me ludjakinjom da bi sebi sprao savjest radi djeteta i mene. A bila sam i dobra i najbolja kad me trebao... A opet, radimo na djetetu, ozenio me, zeli posvojiti moje dijete... Ne razumijem. Zar je taj moj ispad bila kap koja je prelila casu? A njegove uvrede nisu nista. Pocinjem se sve vise i osjecati kao totalna ludjakinja, mislim da mi treba strucna pomoc...
Ne zelim pricati ista ni obitelji ni prijateljicama.I znam da ovdje necu rijetiti moj problem, ali molim vas za osvrt i savjet, trenutno sam u totalnom bunilu, i uopce neznam od kuda da krenem slagati osjecaje i misli i kako da se postavim.
i u braku je takav. Pocela sam se zaliti, smeta mi puno toga. Svadje su sve cesce, ispadi obostrani.... on moje nezadovoljstvo ignorira, ja zelim to nesto rijesiti, njemu se neda, ja zelim, pa se posvadjamo. Ima tu tada i ruznih rijeci, sa njegove strane, uvreda najgorih tipa "ludjakinjo, kurvetino, jebem ti porijeklo i sve tvoje, odjebi..." cak i udaraca nekoliko njegovih. Poslije mu je zao, ja prijetim odlaskom, on kleci itd.. drame. Pa je opet ljubav velika, pa opet drame i tako unedogled. Ovih uvreda sve cesce u zadnje vrijeme, prije ih nije bilo.
Oboma nam je toga dosta, meni njegove agresive i uvreda i ignoriranja, njemu mojih ispada histericnih. Izludi me ignoriranjm, ravnodusnoscu i nekom opaskom tipa „da sam luda i da samnom ne zeli pricati, da me moze samo pokopati jos vise, jer ja nemam sto reci“. Puknem na to, puknem, pa se pokupim i popijem apaurin ili pocnem vristati. Trudimo se oboje da to ne bude pred djetetom, ali ono osjeti lose dane. I vidi i cuje. Sve dijete zna.
Prije neki dan sam isla na put, zurilo mi se jako jer su me ljudi cekali, malo nervozno ga pozurujem, on meni „ludjakinjo, daj se smiri, minutu vise manje....“ kad mi je opet rekao „ludjakinjo“, smracilo mi se. Doslovno sam dozivila nervni slom. Vristala sam da mi je dosta njegovih uvreda,manipulacija, omalovazavanja, da ne mogu tako. I vristala... u njemu kuha, ali suti, jedini odgovor „vidis da si ludjakinja, samo da odes vise...“
Od tada – rasulo... Prije bi bar pokazao neku volju da razgovaramo, da mu je zao, nesto... Sada nista... Ja odem, on zove, sve sluzbeno, preko neke stvari. Uvecer smo se culi, htjela sam razgovarati, on me „pun mi te q“ i poklopi slusalicu. Jucer isto, ne zeli uopce pricati, ja zovem, on ne odgovara. Pisem mu poruke da zelim znati sto se dogadja, da nije u redu da me tako tretira, nista...Nazove, pita sto ima, gdje je maleni i da mu ga dam, kad sa njim porazgovara, meni samo odbrusi „bok“. Uopce ne zeli razgovarati, ignorira, na nekoliko mojih poziva se javi „sto hoces, e neda mi se“ i puf... Samnom nema o cemu pricati... Kao da mu vise uopce nije stalo, a ja zelim samo razgovarati, reci mu da mi je zao sto sam vristala, ali da ne mogu vise slusati uvrede i omalovazavanja.
Nisam luda, ali istina je da mi je sampouzdanje na nuli u ovoj vezi, izludjena sam tim vruce-hladnim bolesnim odnosom.
Strah me otici, kud cu, sto cu? Zivimo kod njega, trebam se odseliti sa djetetom... sto cu reci djetetu, obitelji, prijateljima, kako sebi opravdati taku naivnost. glupost i gresku? I kad samo se upoznali tek, u meni sve sve izvrtalo, nisam bila onako mirna i sretna, ali opet me nesto fatalno njemu vuklo...
Sto je najgore, ni ne zelim otici, samo vidim ono lijepo, i samo zelim da razgovaramo i da me napokon pocne dozivljavati i tretirati sa postovanjem, ljubavi i razumjevanjem. Uvijek, a ne samo kad njemu to pase. Kao da sam ovisna o njemu, bez njega se osjecam prazno- I znam da je grozno ovo sto cu reci – radi tog uzasnog osjecaja praznine, u stanju sam opet sve prigutati, sva ova omalovazavanja, uvrede, ignoriranja, samo da budemo skupa. A ne mogu biti, nesto u meni ne pristaje na takav odnos, zasluzujem bolje. Uspjesna sam, ljudi kazu lijepa i zgodna, pametna.. Neznam sto se dogadja uopce.
Sto da radim? Da li da ga zovem vise? Da pokusavam telefonski ista rijesiti? Ako cu otici trebam naci stan, nemam novaca. Da dobijem novac, trebam sve reci starcima, i naici cu na takvu osudu da sam sjebala i sebe i djete. Pomoci ce mi, ali kao cu im pogledati u oci vise. I djetetu, i sebi? Maleni ga zove tatom, vole se, to je neosporno. Fakat ne zelim otici, ali ovo je postalo nepodnosljivo. Neznam kako da se izvucem iz ovoga stanja. Ni prijetnje odlaskom vise nemaju tezinu, uopce me ne dozivljava i kao i da ne zeli ista rijesiti. I u svemu tome, znam da nije u redu, znam da je opasan, manipulator sebican, ali uvijek mi se opravda nekako, mene stavi u poziciju da sam ja kriva, a on u pravu. A ja se uvijek osjetim iznova – jadno, ponizeno, i kao da unistavam vezu, dijete, njega, cijeli svijet... I sada se osjecam ko da sam zeznula sve, mozda samruzno povikala kad sam mu rekla da pozuri, mozda sam trebala progutati „ludjakinjo“, mozda mu se skupilo, mozda.... a dan ranije me ljubio, grlio i gledao zaljubljeno, govorio da smo mu dijete i ja sve sto ima...
Imam osjecaj, neznam da li je to neka moja paranoja samo, kao da me zelio samo iskoristiti jer smo se upoznali u njegovom jako teskom razdoblju. Cijelo sam mu vrijeme bila potpora. Sada se poceo izvlaciti iz tog loseg perioda, i sada kao da samo zeli na mene sve svaliti, svu krivnju, proglasiti me ludjakinjom da bi sebi sprao savjest radi djeteta i mene. A bila sam i dobra i najbolja kad me trebao... A opet, radimo na djetetu, ozenio me, zeli posvojiti moje dijete... Ne razumijem. Zar je taj moj ispad bila kap koja je prelila casu? A njegove uvrede nisu nista. Pocinjem se sve vise i osjecati kao totalna ludjakinja, mislim da mi treba strucna pomoc...
Ne zelim pricati ista ni obitelji ni prijateljicama.I znam da ovdje necu rijetiti moj problem, ali molim vas za osvrt i savjet, trenutno sam u totalnom bunilu, i uopce neznam od kuda da krenem slagati osjecaje i misli i kako da se postavim.
Aucun commentaire:
Enregistrer un commentaire