Ganjanje nedostižnog životnog stila

Ovako, imam jednu poznanicu, nije mi baš jako bliska da bi je nazvala prijateljicom, ali dobre smo si. Bile smo jučer na kavi i tako priča ona meni kako skuplja novac za torbicu od oko 6000 kn. Inače cura radi za minimalac, ima 30 godina (znači nije balavica koja prvi put vidi plaću pa se treba "ispucati"). E sad, netko bi rekao, njezin je novac, ako ga pošteno zaradi, može ga trošiti na što želi; odrekla se nečega pa kupila torbu. To s jedne strane stoji, ali nije li apsurd opet tako nešto. Ona trenutno živi s roditeljima koji su u mirovini i niža su ekonomska klasa. Ako pođemo od pretpostavke da je nečija mjesečna plaća ono od čega bi se taj isti trebao uzdržavati mjesec dana, nije li nerealno potrošiti vise od dva takva iznosa na torbu koja bi kao trebala pokazati da ti imaš novaca jer je nosiš. S obzirom na njezina primanja bilo bi realno da ona ima recimo torbu od 100-200 kn (ako smatramo da se ona od plaće treba nahraniti, kako tako podmiriti režije i stanarinu) Kad netko nosi torbu od 6000 kn to bi trebao biti pokazatelj primjerice da ta ista osoba zarađuje neznam 30 000 kn jer je to nekako proporcionalno (torba nije teška nužnost i ako možeš potrošiti toliko iznos na nju očito ti to nije otkidanje iz ustiju). Uglavnom, malo sam se zapetljala, ali nadam se da je bit pogođena. Sad mene zanima, ako ima ovdje takvih koji su se prepoznali kako tako, ne mora biti tako velika razlika: zašto mjesecima štedite za nešto ako je realno da to nešto nije u vašem rangu (mislim prema primanjima), pogotovo ako bi to nešto trebalo biti pokazatelj vašeg statusa, tipa novi automobil, skupi parfem, torba, mobitel. Zašto ste voljne štedjeti godinu dana za torbicu? Nije li vam taj dugi period štednje za istu pokazatelj da jednostavno nije realno da je imate?



Molim da me se ne napada kako zabadam nos u tuđi novčanik ili kako to već ide, ovdje bi vise trebao biti naglasak na realnosti primanja i izdataka.