Lijep pozdrav,
Neznam jel moja tema spada tu al se moram pojadati jer više ne mogu :503:
Cura sam u ranim dvadesetima, uspješna studentica koja privodi fax kraju. Dosta sam ambiciozna i odgovorna i uspješna u onome što radim. Međutim, prošla sam kroz teško razdoblje zadnjih godina.
Imala sam tumor te neke druge zdravstvene tegobe koji su srećom iza mene. Osim toga od kraja srednje škole do više od polovice faxa sam bila u ozbiljnim vezama točnije 2. Iz tih veza sam izišla emocionalno iscrpljena i sa jako niskim sampouzdanjem. Nisam znala funkcionirati sama i shvatila sam da sam skoro pa najbolje godine bila slijepa i pod nečijom "čizmom".
Tek sada sam uspjela sve dovesti u red. Sama sam godinu dana i u tom periodu sam napokon postala osoba kakvu volim, mogu reći da sam sretna. Imam široko društvo i s njima napokon živim mladenački i opušten život. To naravno uključuje izlaske, druženja, putovanja i ostalo, što je i normalno.
E sada, meni su se na putu našli moji roditelji. Vrše ogromni pritisak na mene da što prije uđem u novu vezu. Oni su inače iz manje sredine što pogoršava situaciju. Svaki put kad se čujem s njima (ja živim u drugom gradu) jedino o čemu oni pričaju je kako je vrijeme da pronađem nekoga jer ću zauvijek ostati sama. Nebrojeno puta sam pokušala razgovarati s njima i objasniti im svoju situaciju i život, kako mi sada i ne odgovara nikakvo vezanje.
Objasnila sam im da sam dejtala i sve al da je ovo jednostavno moje vrijeme. Oni to kao shvate al tijekom idućeg razgovora situacija se ponavlja. Ja jednostavno više ne mogu, tretiraju me kao da sam u kasnim tridesetima i da mi otkucava biološki sat. Ja samo želim živjeti, a prava osoba će naići s vremenom jer zaista ne mogu ulaziti u vezu s nekim čisto da ne budem sama.
Čak i kad sam na kavi i kad me mama zovne uvijek pita jesi upoznala nekog zanimljivog momka i tako u nedogled. Sav moj trud i sadašnje emocionalno stanje ugrožava ovaj pritisak koji oni vrše nad menom.
Opet sam se počela osijećati kao nekakav izrod jer sam sama, kao da ću takva i zauvijek ostati. Taj pritisak me ispunjava tjeskobom i raznim strahovima a da ne spominjem nesigurnostima. Ja ne želim opet u taj ponor.
Kako da tomu stanem na kraj, kako da me njihove riječi prestanu dirati kad ih već ne mogu spriječiti da budu izgovorene?
Neznam jel moja tema spada tu al se moram pojadati jer više ne mogu :503:
Cura sam u ranim dvadesetima, uspješna studentica koja privodi fax kraju. Dosta sam ambiciozna i odgovorna i uspješna u onome što radim. Međutim, prošla sam kroz teško razdoblje zadnjih godina.
Imala sam tumor te neke druge zdravstvene tegobe koji su srećom iza mene. Osim toga od kraja srednje škole do više od polovice faxa sam bila u ozbiljnim vezama točnije 2. Iz tih veza sam izišla emocionalno iscrpljena i sa jako niskim sampouzdanjem. Nisam znala funkcionirati sama i shvatila sam da sam skoro pa najbolje godine bila slijepa i pod nečijom "čizmom".
Tek sada sam uspjela sve dovesti u red. Sama sam godinu dana i u tom periodu sam napokon postala osoba kakvu volim, mogu reći da sam sretna. Imam široko društvo i s njima napokon živim mladenački i opušten život. To naravno uključuje izlaske, druženja, putovanja i ostalo, što je i normalno.
E sada, meni su se na putu našli moji roditelji. Vrše ogromni pritisak na mene da što prije uđem u novu vezu. Oni su inače iz manje sredine što pogoršava situaciju. Svaki put kad se čujem s njima (ja živim u drugom gradu) jedino o čemu oni pričaju je kako je vrijeme da pronađem nekoga jer ću zauvijek ostati sama. Nebrojeno puta sam pokušala razgovarati s njima i objasniti im svoju situaciju i život, kako mi sada i ne odgovara nikakvo vezanje.
Objasnila sam im da sam dejtala i sve al da je ovo jednostavno moje vrijeme. Oni to kao shvate al tijekom idućeg razgovora situacija se ponavlja. Ja jednostavno više ne mogu, tretiraju me kao da sam u kasnim tridesetima i da mi otkucava biološki sat. Ja samo želim živjeti, a prava osoba će naići s vremenom jer zaista ne mogu ulaziti u vezu s nekim čisto da ne budem sama.
Čak i kad sam na kavi i kad me mama zovne uvijek pita jesi upoznala nekog zanimljivog momka i tako u nedogled. Sav moj trud i sadašnje emocionalno stanje ugrožava ovaj pritisak koji oni vrše nad menom.
Opet sam se počela osijećati kao nekakav izrod jer sam sama, kao da ću takva i zauvijek ostati. Taj pritisak me ispunjava tjeskobom i raznim strahovima a da ne spominjem nesigurnostima. Ja ne želim opet u taj ponor.
Kako da tomu stanem na kraj, kako da me njihove riječi prestanu dirati kad ih već ne mogu spriječiti da budu izgovorene?
Aucun commentaire:
Enregistrer un commentaire