moj upropasten zivot

nebi otvarao novu temu ali neznam gdje da smjestim svoju pricu.depresija,odrasla djeca alkoholicara,samoubojstvo,granicni poremecaj osobnosti,anksioznost...sve je tu.to je zivot koji zivim,sve to objedinjuje i jos puno toga moj tuzan i upropasten zivot.pa da krenem.



rodjen sam u siromasnoj obitelji kao sin jedinac.odtkad znam za sebe ne sjecam se nicega osim svadja,konstantnog i svakodnevnog fizickog i psihickog nasilja.tata mi je bio alkoholicar,vrlo nasilan i agresivan covjek.cesto bi dolazio doma pijan i mama i ja smo se tresli od straha da nebi izgovorili neku krivu rijec,uputili krivi pogled.tada bi nastao pakao.posto smo svi troje spavali u istoj sobi nerijetko bi me bilo strah leci kad bi svadje trajale,bjezao sam kod dede i bake(svi smo bili u istom stanu) ali oni bi dosli u njihovu sobu i vukli me kao zivotinju nazad.nije ni mama bila svetica.i ona me tukla za svaku glupost,gusila me,pretjerano kontrolirala,bio sam lisen svakog prava i slobode da iskazem svoj osjecaj i da se izrazim kao slobodno ljudsko bice.u skoli sam bio najbolji,jako inteligentno dijete kojemu je sve islo od ruke.ali to se od mene ocekivalo.ako bi dosao doma s cetvorkom pocela su vrijedjanja i zlostavljanje.podrske za ono sto sam volio nikad nije bilo.nikad mi nisu nista pokazali,nikad me nisu nicemu naucili.kad bi pokusao nesto sam potjerali bi me ili mi uzeli stvar iz ruku pod izlikom "ti to neznas".

uvijek sam se jako bojao drugih i imao osjecaj manje vrijednosti(kao i danas).

zbog toga sam nerijetko bio izrugivan od strane svojih vrsnjaka,tako da sam i u skoli i doma zivio pod konstantnim strahom i pritiskom.



krajem osnovne skole cure su se pocele zanimati za mene jer sam bio zgodan decko ali nikad nije bilo nista jer me bilo strah i sram.nisam smio nikud izaci,stalno sam bio pod kontrolom bolesno brizne majke i ekstremno agresivnog oca.u to vrijeme sam se i poceo baviti glazbom koja me oduvijek privlacila.mama je svirala dok je bila mlada ali kad je otac dosao u kucu sve je to prestalo.i muzika i zabava i druzenje.ubio je u njoj svaku iskru zivota.naravno da podrsku za to nisam imao ali to je bio neki moj bijeg iz stvarnosti,to je bilo jedino sto sam mogao raditi da se oni ne uplicu(jer to nisu znali).upisao sam gimnaziju i nastavio skolovanje.tamo je bilo malo bolje,nasao sam oke drustvo i poceo malo izlaziti.situacija doma je i dalje bila ista,nista se nije mijenjalo.pokusao sam bezbroj puta intervenirati ali uzalud.uvijek sam ja za sve bio kriv.vec u to vrijeme su se pocele javljati prve misli o samoubojstvu.cura i dalje nisam imao,bio sam jako strasljiv,nisam znao s njima pricati,jednostavno bi me steglo u grlo i nisam mogao izustiti ni rijec.gledao sam sve prijatelje oko sebe kako mijenjaju cure,zive zivot,uzivaju a ja sam bio samo promatrac.bavio sam se i dalje glazbom i postao jako dobar gitarist.u tome sam jedino nalazio neko ispunjenje,kad bi svirao ljudi bi me slusali i divili se.ali ako ste mislili da je to povecalo moj uspjeh kod suprotnog spola varate se.nista.



nakon srednje nasao sam se u totalno praznom prostoru.htio sam se i dalje baviti glazbom ali mi je to zabranjivano,nisam znao sto bi drugo radio u zivotu makar sam talentiran i za pisanje i za crtanje pa i za matematiku koju sam kratko vrijeme studirao.nije islo.frustracije su se pocele nakupljati sve vise i vise,bijes u meni je rastao kao i strah.zbog mog neuspjeha na fakultetu trpio sam svakodnevna vrijednjanja."sad si obican usrani sljaker" bilo je jedino sto bi mi otac znao reci u treznom stanju a u pijanom bi pljustale zestoke uvrede.

sve cesce sam se poceo buditi s napadima panike i lupanjem srca slusajuci njihove svadje prije odlaska na posao.prva misao ujutro- "da bar umrem,da me nema vise".mama je u to vrijeme zavrsila kod psihijatra istih problema,nije vise mogla sjest u auto,bojala se izac iz kuce.njegov alkoholizam nije prestao.

ja sam imao sve cesce ispade bijesa pokusavajuci im reci kako se osjecam ali uvijek bez uspjeha.odlucio sam negdje duboko u sebi da cu ih kazniti time sto cu sebe upropastiti.



ipak,skupio sam zadnje atome snage i krenuo s 23 u muzicku skolu ispocetka.radio sam nesto usput.moj san je bio da upisem muzicku akademiju.svi osim mojih doma su mi govorili da sam jako talentiran ali kao da im nisam vjerovao.mislio sam da to govore jer vide koliko sam jadan.s curama i dalje nisam imao uspjega ili da budem precizan-nisam jos nikad imao curu s 23,24 g.izlazio jesam,cure se jesu zanimale ali kad bi vidjele koliki je strah u meni sve bi se brzo maknule.nisam to mogao sakriti.frustracija je bila ogromna.

svadje doma su bile stalne,molio sam majku da se rastane,da ucini nesto ali nikad nije prstom maknula.on je navikao da moze radit sto hoce i ubijat nas kako god hoce.par puta sam se zarezao po ruci,prijetio da cu se ubiti,tukao se s njim.nista,status quo."ubi se samo" je bio njihov ogdovor.



s 27 sam upoznao svoju prvu i jedinu ljubav.bila je iz slicne familije ko i ja pa smo se dobro razumjeli.bilo je tesko jer nismo bili iz istog grada ali bili smo jako zaljubljeni.vidjali smo se kad smo mogli.ja sam njoj bio prvi a i ona meni s tim da je ona bila dosta mladja od mene(6 g ).nisam mogao vjerovati da bi tako zgodna cura mene htjela,da bi se uopce u mene neko mogao zaljubiti.tek sam tada spoznao sto je sreca i kako je imati jedan kompletan odnos pun ljubavi,razumijevanja,iskrenosti.godinu dana kasnije sam upisao akademiju i sve kao da je krenulo,jedno vrijeme sam bio stvarno sretan.medjutim ubrzo su poceli problemi,posto je ona mladja brze je zavrsila faks i htjela je novi zivot daleko od staraca,nas dom.ja nisam zaradjivao i nisam joj to mogao pruziti a i ona nije mogla naci posao.vidio sam da je sve nesretnija.pruzila joj se prilika da ode u inozemstvo kod rodbine dobila je novac za pocetak i za put od brata.bio bi isao s njom ali moji nisu imali novaca,mama se u to vrijeme tesko razbolila od raka i sve je islo na njeno lijecenje.pustio sam ju da ode sama i nakon mjesec dana je prekinula sammnom,rekla mi je da nas dvoje vise nemam sta raditi.ja sam ostao ona je otisla i to je kraj.srusio mi se cijeli svijet i pokusao sam samoubojstvo i zavrsio na psihijatriji.dijagnoza-granicni poremecaj licnosti.molio sam ju,da cu doci cim skupim novac al sve bez uspjeha.potom mi se dogodila strasna nesreca u kojoj sam skoro poginuo i radi toga sam morao prekinuti studij.ako covjek moze pasti u deveti limb pakla ja sam tamo bio(i jos uvijek jesam).



od tada sam sam,nemam nikog.izoliran sam od cijelog svijetanemam posao ni ikakve sanse da ga nadjem..mama mi je nedavno umrla u teskim mukama,rak ju je pojeo do kraja.ja sam ostao sam doma sa covjekom kojeg najvise mrzim na svijetu-svojim ocem.oboje smo socijalni slucajevi,jedva imam sto za jesti.moj zivot je najgori pakao koji si itko moze zamisliti.sa navrsenih 35 godina sjedim po cijele dane u izolaciji,potpuno sam,rijetko izadjem,ne prilazim nikom od srama.nemam jos ni polozen vozacki,nemam ni kune u dzepu.svaki dan razmisljam o samoubojstvu.bio sam par puta kod psihijatra ali sta mi oni mogu pomoci osim dat hrpu tableta koje ce me pretvoriti u zombija.budim se svako jutro s 1000 tona olova na prsima,imam nocne more,cijelo tijelo mi se trese.po cijele dane sam potpuno sam,ne pricam vise s nikim.mrzim se sto sam se doveo u ovu situaciju ali sad shvacam da sam si sam kriv.ne zelim vise kriviti nikoga.da,ja sam kriv.sad je kasno za sve.muskarac od 35 g koji je u naponu snage i trebao bi imati obitelj,raditi,stvarati biti samostalan ovisi o starom zlostavljacu koju mu baci hranu na stol kao psu.ne vidim vise nikakav izlaz osim zavrsiti ovaj tragican zivot na najbrzi moguci nacin.



eto htio sam to izbaciti iz sebe,znam da je pisano malo konfuzno ali pod tabletama sam za smirenje i misli mi lutaju,situacije mi bljeskaju pred ocima dok se svega prisjecam.ne ocekujem od nikog ovdje neku posebnu pomoc jer sam spoznao da mi niko nemoze pomoci a sam si ocito nemogu.samo zelim da ljudi znaju,da procitaju moju pricu,ja sam oduvijek slusao tudje probleme a nisam nikom govorio svoje,nisam htio ljude zamarati.potpuno sam sam u svemu tome i samoca koju osjecam je beskonacna,strasna je spoznaja da tvoj unutarnji svijet nitko do kraja nemoze razumjeti,cak ni skolovani strucnjaci.vecina ce me osuditi i to je u redu, i ja sam sebe osudjujem.

neznam koliko cu jos izdrzati ali shvacam da je sad kasno za sve,moja mladost je prosla u agoniji,depresiji,nisam nista prosao ni iskusio.star sam vec i osjecam se umorno,jako umorno.zenski dodir nisam osjetio vec 2 godine.

ne sjecam se sto je radost,veselje,zadovoljstvo,ljubav.to su za mene samo rijeci koje nemaju znacenje.



eto molio bih moderatore da ne brisu ovaj tekst,mogu ga i zakljucat al nek ga ostave bice mi velika utjeha u mom malom tuznom zivotu da znam da je bar netko procitao ove retke.lijep pozdrav svima i sretno