kraljević mali, trune u muci...

prošlo je 4 godine otkako sam pisao na temi socijalne fobije, borim se s njom još i duže. kad sam sad vidio datum tih postova, rasplakao sam se od muke. u tih 4 godine bilo je toliko krvave borbe protiv samoga sebe, i usprkos tome još sam gore nego prije. shvatio sam da sam došao do kraja i izlaza nema. to više nisu sive naočale na meni, to je istina, u svom najokrutnijem obliku. kad izađem pred nepoznate ljude, ne mogu se opustiti, ne mogu pričati niti imati bilo kakav oblik komunikacije, a kad sam pred "poznatima" opušten, oni pobjegnu od mene i tako nemam nikog poznatog. sad shvačam da sam još najmanje nesretan bio kad sam bio sam i nisam se pokušavao uklopiti, tad bar nisam znao da sam smeče, da ako jednom pobjedim SF, iza te zavjese čeka me još veče razočarenje koji nije psihički poremečaj, nema opravdanja ni lijeka za karakter kojeg nitko ne voli, od kojeg ljudi bježe. niti se to može ispraviti. ljudima sam odbojan, ignoriraju me. zadnji udarac zadala mi je jedna cura s kojom sam se dopisivao prek fejsa. dopisivali smo se svaki dan, i odlučili se nači. objasnio sam joj da imam SF i još poneke probleme uz to, ona je bila izuzetno susretljiva i puna razumjevanja, kao kuži me, i to druženje je čak prošlo ok. nakon toga bio sam sretan ko malo dijete, možda napokon nađem nekoga s kim ću moči izlječiti rane. sljedeći dan - hladan tuš, na moje 4 poruke ona odgovora jednom, totalno nezainteresirano. ne mogu opisati koji grozan osjećaj nepripadnosti, potvrda tvojim uvjerenjima da nikada nisi, i nikada nečeš pripadati. nakon dva dana, opet joj se javim, a ona samo kratko odgovori da je u velikoj gužvi i nema baš više vremena ko i prije. neda joj se više petljati sa mnom, shvačam to. ali boli, previše za mene, nije ona učinila ništa tako strašno, no za mene je to bila kap koja je prelila čašu. ne želim više izaći na ulicu, neželim da itko više vidi moje lice, lice zgubidana koji se ne može uklopiti u drušotv. nemam više snage za to :(

kraljević mali, trune u muci...