The thing is...
Moje nepovjerenje prema psiholozima i uopće cijeloj psihologiji kao takvoj.
Počet ću od početka. Među poznanicima imam nekoliko diplomiranih psihologa. Redom batshit crazy, bez pretjerivanja. Mislim na vrlo rizična i ekstremna promiskuitetna ponašanja, nesigurnost koju pokušavaju liječiti traženjem (krive) pažnje, manjak empatije, neću lagati- jednostavno kao da nisu sa ove planete, potpuno iskrivljen sustav vrijednosti, teška površnost, materijalizam i štošta. Znam da ovo zvuči preuveličano, ali nažalost nije.
Ta ista poznanica (inače uzorna studentica, sad već diplomirana) je imala aferu sa profesorom (jednog kolegija na fakultetu, jel) koji je bio još i luđi (pokoj mu duši). Također promiskuitetan, sam sa gomilom issuesa... znam iz prve ruke jer sam se družila s njom dok je afera trajala, pa znam i previše.
Zatim, moja fakultetska psihologinja... ovo su riječi izašle iz njenih usta "nda, svakome je njegov problem najveći", "ah vi mladi, kad vas zasvrbi među nogama...", "zašto ne upišeš PRIVATNI faks ako imaš problema s polaganjem tog ispita"... ono, ostala sam paf. Otišla sam 3x kod nje i svaki put sve više širila oči pod količinom nebuloza koje bi mi govorila. Zadnji put kad smo se malo "sprijateljile", prepričavala mi je zgode od svojih pacijentica, sprdala ih... bilo mi je to zabavno slušati, pa sam sudjelovala u razgovoru, i ono- cure su se naklafrale i nasmijale.:D Ali već na putu doma osjetila sam gubitak baš svakog respekta prema njoj i rekla- nikad više.
To su moja iskustva sa psiholozima. Ne da ih znam kad normalne ljude (normalne uvjetno govoreći) već kao extra fucked up čim im se malo zagrebe pod površinu. Pa si mislim... može li meni uopće pomoći netko tko je još sjebaniji u glavu od mene? :D
Dio mene hoće nekog educiranog i sposobnog za razgovor, a dio mene je totalno skeptičan i čak prezriv prema toj profesiji...
Kaj vi mislite?
Moje nepovjerenje prema psiholozima i uopće cijeloj psihologiji kao takvoj.
Počet ću od početka. Među poznanicima imam nekoliko diplomiranih psihologa. Redom batshit crazy, bez pretjerivanja. Mislim na vrlo rizična i ekstremna promiskuitetna ponašanja, nesigurnost koju pokušavaju liječiti traženjem (krive) pažnje, manjak empatije, neću lagati- jednostavno kao da nisu sa ove planete, potpuno iskrivljen sustav vrijednosti, teška površnost, materijalizam i štošta. Znam da ovo zvuči preuveličano, ali nažalost nije.
Ta ista poznanica (inače uzorna studentica, sad već diplomirana) je imala aferu sa profesorom (jednog kolegija na fakultetu, jel) koji je bio još i luđi (pokoj mu duši). Također promiskuitetan, sam sa gomilom issuesa... znam iz prve ruke jer sam se družila s njom dok je afera trajala, pa znam i previše.
Zatim, moja fakultetska psihologinja... ovo su riječi izašle iz njenih usta "nda, svakome je njegov problem najveći", "ah vi mladi, kad vas zasvrbi među nogama...", "zašto ne upišeš PRIVATNI faks ako imaš problema s polaganjem tog ispita"... ono, ostala sam paf. Otišla sam 3x kod nje i svaki put sve više širila oči pod količinom nebuloza koje bi mi govorila. Zadnji put kad smo se malo "sprijateljile", prepričavala mi je zgode od svojih pacijentica, sprdala ih... bilo mi je to zabavno slušati, pa sam sudjelovala u razgovoru, i ono- cure su se naklafrale i nasmijale.:D Ali već na putu doma osjetila sam gubitak baš svakog respekta prema njoj i rekla- nikad više.
To su moja iskustva sa psiholozima. Ne da ih znam kad normalne ljude (normalne uvjetno govoreći) već kao extra fucked up čim im se malo zagrebe pod površinu. Pa si mislim... može li meni uopće pomoći netko tko je još sjebaniji u glavu od mene? :D
Dio mene hoće nekog educiranog i sposobnog za razgovor, a dio mene je totalno skeptičan i čak prezriv prema toj profesiji...
Kaj vi mislite?
Kako se odlučiti za psihologa kad im generalno ne vjeruješ
Aucun commentaire:
Enregistrer un commentaire