Imam 25 godina. Moj život do srednje škole bio je idealan, divan, savršen. I onda su roditelji ostali bez posla. I sve je krenulo niz brdo. Završila sam gimnaziju, sve četiri godine odličnim uspjehom. Sanjala sam o tome da jednog dana upišem kriminalistiku. Ili bilo koji drugi fakultet. Ali kada sam završila srednju školu, fakultet je ostao samo neostvareni san. Jedva da smo spajali kraj s krajem, nije bilo nikakve šanse da upišem faks. Moji su mi htjeli to omogućiti, htjeli su posuđivati novac, ali ih nisam htjela dovoditi u takve situacije jer smo ionako imali kredita i dugova do grla. I tako ja počnem raditi. Kako sam gdje stigla, kafići, trgovine...Moji su već ušli "u godine" i nisu mogli pronaći posao. Otac je radio samo povremeno, kad nešto negdje iskrsne. Ništa se nije mjenjalo, vrijeme je prolazilo. I evo me sada, 25 godina, posao i dalje od danas do sutra, bez fakulteta, bez položenog vozačkog ispita i bez "budućnosti".
Povukla sam se u samu sebe, ne izlazim, ne družim se i ne viđam ni sa kim. Moje sve prijateljice završile su fakultete, neke su se i udale, imaju djecu, neke su korak do braka. A ja u mjestu, u istom onom mjestu kao i prije koliko godina. Trudim se, pokušavam, ali ne znam više kako ni dokle. Prihvatim svaki posao koji mi se nudi, ne pitam za plaću, za radno vrijeme, samo nek se radi.
Odvojila sam se od društva upravo zbog toga. Ne mogu ih pratiti. Ne mogu pratiti njihov način života i njihove izlaske kada ih nije briga hoće li potrošiti 50 ili 500 kuna. Kada su ostvarili sve ono što su htjeli. Ne mogu ih pratiti kad ne razumiju da je meni tih 20 kuna koliko bih potrošila odlaskom na kavu veće nego što oni mogu zamisliti.
Imala sam i ozbiljnu vezu iz koje sam se jednostavno povukla. Boljelo me svaki put kada bi se u drustvu dogovaralo neko ljetovanje, zimovanje, ili bilo što. Zaboljelo me što svaki, ali svaki put ja moram ići na nečiji račun. Pa da mi je dečko sto puta. Ne mogu.
Udaljila sam se od svega i od svih, živim od danas do sutra, sve se svodi na isto. I stvarno sam počela razmišljati kako, dokle i da li ću moći. Znam da postoji gorih slučajeva, ja barem imam krov nad glavom. Ali postalo je preteško.
Povukla sam se u samu sebe, ne izlazim, ne družim se i ne viđam ni sa kim. Moje sve prijateljice završile su fakultete, neke su se i udale, imaju djecu, neke su korak do braka. A ja u mjestu, u istom onom mjestu kao i prije koliko godina. Trudim se, pokušavam, ali ne znam više kako ni dokle. Prihvatim svaki posao koji mi se nudi, ne pitam za plaću, za radno vrijeme, samo nek se radi.
Odvojila sam se od društva upravo zbog toga. Ne mogu ih pratiti. Ne mogu pratiti njihov način života i njihove izlaske kada ih nije briga hoće li potrošiti 50 ili 500 kuna. Kada su ostvarili sve ono što su htjeli. Ne mogu ih pratiti kad ne razumiju da je meni tih 20 kuna koliko bih potrošila odlaskom na kavu veće nego što oni mogu zamisliti.
Imala sam i ozbiljnu vezu iz koje sam se jednostavno povukla. Boljelo me svaki put kada bi se u drustvu dogovaralo neko ljetovanje, zimovanje, ili bilo što. Zaboljelo me što svaki, ali svaki put ja moram ići na nečiji račun. Pa da mi je dečko sto puta. Ne mogu.
Udaljila sam se od svega i od svih, živim od danas do sutra, sve se svodi na isto. I stvarno sam počela razmišljati kako, dokle i da li ću moći. Znam da postoji gorih slučajeva, ja barem imam krov nad glavom. Ali postalo je preteško.
Imam 25 godina i nikakav život, molim bilo kakva mišljenja, savijete, iskustva.
Aucun commentaire:
Enregistrer un commentaire