Ovako...pred godinu i pol dana preselila sam se u novu kuću s dečkom. Kupili smo je zajedno. U vezi smo bili 9 godina. On je super dečko koji bi sve učinio za mene, ako sam bila žalosna uvijek se potrudio da me oraspoloži, uvijek sam nekako bila na prvom mjestu. Ja sam znala da je njemu loše na poslu, ali uvijek smo se vidjeli kad je on poslije posla odspavao i bio raspoložen. Počeli smo živjeti skupa, on je dolazio jako neraspoložen i nervozan s posla, nekad me jedva pozdravio i uopće komunicirao sa mnom, više se nije družio s drugim ljudima, bio je samo u kući na trosjedu, počelo ga nervirat sve što se tiče mene, jednom mi je rekao da bi radije da me nema doma kad dođe s posla (to nikad nisam doživljavala prije od njega) i počela san si tražiti razloge da ne budem uopće kući kad on dođe. Zapravo više nismo mogli uopće komunicirati. U to vrijeme upoznala san jednog dečka s kojim sam imala čisto prijateljski odnos. On ima curu i ja sam imala dečka. Išli smo u šetnje i družili se, ne samo sami nego i s drugim ljudima. Mom dečku je bilo svejedno, nije mu to smetalo, čak je taj prijatelj dolazio kod nas doma. Nakon šest mjeseci, taj prijatelj mi je priznao da me voli i da sam mu posebna i da želi pobjeći sa mnom. Ja sam starija od njega 5 godina, pa sam mu pokušala objasniti da mu fali djevojka koja živi u drugom gradu (imaju dugu vezu ali već 3 godine vezu na daljinu 400 km, vide se 2 puta godišnje po par dana kad on ide na godišnji, ona ga nikada nije posjetila u ovom gradu), da ja imam dečka kojeg svi vole i da bi svi njega zamrzili kad bismo ja i on bili skupa, da nisam ništa posebno i da je sve to iluzija. On je tvrdio da nema to veze s njegovom djevojkom, da me obožava i da želi da uvijek budem u njegovom životu, iako nikad ne završimo skupa. Bio je uporan u tome da mi udvara i da mi priča lijepe stvari, poželi mi svako jutro da lijepo provedem dan i svaku noć slatke snove, s tim da smo tijekom dana izmijenili jako puno poruka. Kako sam bila u poziciji u kojoj više nisam ni mogla pričati sa svojim dečkom, postepeno sam se počela zaljubljivati u tog „prijatelja“ i on mi je bio bijeg od stvarnosti. Jednom smo bili u izlasku s društvom i jako smo se napili, otpratio me do kuće, zagrlili smo se i na kraju poljubili. Meni je to bio šok, nikad nisam prije niti pomišljala da prevarim svog dečka, prezirala sam ljude koji su to radili, a na kraju sam ja to učinila. I najgore je jer mi je toliko odgovaralo, iako sam imala grižnju savjesti. On je primijetio da sam ja žalosna jer smo se poljubili i da sam rastrgana i da više nisam nasmijana i vedra osoba. Pokušali smo se odvojiti jedan od drugog, ali nekako smo se uvijek vratili jedan drugome. Ja sam na kraju odlučila prekinuti sa svojim dečkom jer sam imala osjećaje prema ovom drugom i nije bilo fer, i mi smo se počeli ponašati kao da smo u vezi, ali tu je onda došlo do toga da se očekivalo da i on prekine sa svojom djevojkom. Onda je on počeo izbjegavat razgovor o tome, mijenjat temu, i ja sam mu sve manje i manje vjerovala. Shvatila sam da on ne želi da prekine s tom djevojkom. Ja sam postala sva sumnjičava i nezadovoljna, počela sam ga davit da ne želi pričat sa mnom o meni bitnim stvarima i baš sam postala naporna. Konačno sam ga nekako natjerala da pričamo. Rekao mi je da nije htio pričat sa mnom o tome jer me nije htio izgubit, ali da on u ovom gradu ne može ostvarit karijeru, da planira odselit i da me ne želi odvajat od mojih prijatelja, roditelja i svih koji me vole jer on zna kako je to teško kad si daleko. Rekao mi je da mi ne želi vezu na daljinu. Da ga je izjedala grižnja savjesti jer sam ja prekinula sa svojim dečkom i da je zato počeo izbjegavati razgovor, iako mi je i dalje govorio da me voli i sve drugo kao da se ništa nije desilo. Da se odgovorno osjeća što se tiče njegove djevojke, jer mu je rekla, ako je pusti da će se raspast. Pitala sam ga da li želi bit sa mnom, rekao mi je da ne zna što želi, ni da li želi bit sa mnom ili s njom. Ja jednostavno više nisam mogla podnijet da si razmišljam da li on isto svojoj djevojci piše iste poruke kao i meni i nisam mu mogla više vjerovat. Nakon takvog ponašanja da mi je skoro skinuo zvijezde s neba, potrošio godinu i pol dana na ovo što smo imali, on ne zna što želi. I onda sam ja rekla da ja ne mogu bit druga djevojka niti da više ne želim biti izbor, da se ne osjećam dobro i da ne želim tako patit, ne mogu bit svoja i ne želim bit takva. On mi je odgovorio da me nikad nije ni smatrao da sam druga i da me voli. Ja mu više ništa nisam vjerovala, i zaželila sam mu sve najbolje u životu i da želim da bude sretan. Problem je u tome, što mi fali jer se više ne čujemo ni vidimo i baš me boli kad pomislim na njega, ovo je definitivno kraj nečega što sam ja mislila da će trajat cijeli život. Nekako se ne mogu pomiriti sa tim, iako mislim da sam ispravno odlučila. I sad si razmišljam i izjeda me sve to skupa.
Aucun commentaire:
Enregistrer un commentaire