Možda je tema i za psihologiju, ali naglasak je na odnose unutar bračne zajednice pa je postavljam ovdje.
Što tražim? Savjet, konstruktivnu kritiku, pomoć.
Došla sam do ruba, svojom krivicom ili ne, svejedno, uočavam problem i ne znam kako ga riješiti.
Riječ je o odnosu koji muž ima s mamom i sa sestrom. Jako su povezani i ne smeta mi ta povezanost. Oduvijek sam smatrala da kakav je prema njima, takav će biti i prema meni. I uistinu je divan, pažljiv, brižan. U čemu je onda problem? U tome što se njihova povezanost manifestira na način da se svakodnevno čuju i po nekoliko puta. Mamu zove i s posla, čisto da provjeri što ima. Postoji točno određen sat kad je zove kad je kod kuće i tom "satu" prestaju sve naše aktivnosti, odgađaju se, zaustavljaju, bez obzira što činili i gdje bili. To mi je bio prvi alarm. I prvi neki nemiri koje sam osjetila. U redu ako se čuju....ali zašto to mora biti u točno određeno vrijeme??? I da je samo mama, možda bih lakše sve progurala. Tu je i sestra koja nema svoj privatni život i koja razmjenjuje s njim serijal od 15-20 poruka dnevno, bez pretjerivanja, katkad i nekoliko puta na dan. Nebitno koje je doba dana, jesmo li u krevetu, na kavi, u trgovini. Ona se naprosto nakači i on joj odgovara.
Da bih izbjegla osude tipa da ne prihvaćam njihovu obitelj i da razaram obiteljske spone, želim napomenuti da sam s objema u korektnom odnosu, nikad neljubazne riječi ili djela s moje strane. Ne odbijam kave ni druženja bilo kakvog tipa, iskrena sam u odnosu naspram njih i spremna sam pomoći kad god netko nešto treba.
Jednostavno, smeta mi ta neprestana cjelodnevna povezanost, bilo porukom, bilo telefonom. Osjećam da nismo sami, da su uvijek one tu negdje, ne fizički, ali svojim prisustvom svakako. Osjećam se frustrirano kad pijem kavu s njim, a njemu je mobitel u rukama. A svake minute čujem zvuk poruke. Jedanput, dvaput, deset puta.... Fizički mi postane loše i ne mogu se nositi s tim. Razgovor s njim i pomaže i ne pomaže. Mislim da ne treba pomoć njemu, nego meni. I zato vas molim da mi pomognete svojim savjetima kako da prebrodim taj osjećaj...ljubomore? posesivnosti? Jesam li ljubomorna i posesivna ili mi neki signal kazuje da je nešto tu ipak pretjerano?
Što tražim? Savjet, konstruktivnu kritiku, pomoć.
Došla sam do ruba, svojom krivicom ili ne, svejedno, uočavam problem i ne znam kako ga riješiti.
Riječ je o odnosu koji muž ima s mamom i sa sestrom. Jako su povezani i ne smeta mi ta povezanost. Oduvijek sam smatrala da kakav je prema njima, takav će biti i prema meni. I uistinu je divan, pažljiv, brižan. U čemu je onda problem? U tome što se njihova povezanost manifestira na način da se svakodnevno čuju i po nekoliko puta. Mamu zove i s posla, čisto da provjeri što ima. Postoji točno određen sat kad je zove kad je kod kuće i tom "satu" prestaju sve naše aktivnosti, odgađaju se, zaustavljaju, bez obzira što činili i gdje bili. To mi je bio prvi alarm. I prvi neki nemiri koje sam osjetila. U redu ako se čuju....ali zašto to mora biti u točno određeno vrijeme??? I da je samo mama, možda bih lakše sve progurala. Tu je i sestra koja nema svoj privatni život i koja razmjenjuje s njim serijal od 15-20 poruka dnevno, bez pretjerivanja, katkad i nekoliko puta na dan. Nebitno koje je doba dana, jesmo li u krevetu, na kavi, u trgovini. Ona se naprosto nakači i on joj odgovara.
Da bih izbjegla osude tipa da ne prihvaćam njihovu obitelj i da razaram obiteljske spone, želim napomenuti da sam s objema u korektnom odnosu, nikad neljubazne riječi ili djela s moje strane. Ne odbijam kave ni druženja bilo kakvog tipa, iskrena sam u odnosu naspram njih i spremna sam pomoći kad god netko nešto treba.
Jednostavno, smeta mi ta neprestana cjelodnevna povezanost, bilo porukom, bilo telefonom. Osjećam da nismo sami, da su uvijek one tu negdje, ne fizički, ali svojim prisustvom svakako. Osjećam se frustrirano kad pijem kavu s njim, a njemu je mobitel u rukama. A svake minute čujem zvuk poruke. Jedanput, dvaput, deset puta.... Fizički mi postane loše i ne mogu se nositi s tim. Razgovor s njim i pomaže i ne pomaže. Mislim da ne treba pomoć njemu, nego meni. I zato vas molim da mi pomognete svojim savjetima kako da prebrodim taj osjećaj...ljubomore? posesivnosti? Jesam li ljubomorna i posesivna ili mi neki signal kazuje da je nešto tu ipak pretjerano?
Aucun commentaire:
Enregistrer un commentaire