Znači, nije ovo još jedan suicidalni text, čovjeka koji traži pomoć, itd... baš naprotiv, o životu i svim njegovim čarima....
Nekad prije, malo jače od dvije godine ima, prvi put sam bio na ovom forumu. I to baš na ovoj sekciji (psihokauč). Imao sam problema, anksiozno-depresivni poremećaj ( kkratkotrajni ), i dosta sam toga pročitao ovdje. Nešto pomoglo, nešto nije, pa stoga imam neka razmišljanja sad, koja bih htio podijeliti s vama, i voio bih da i drugi sličnog razmišljanja pišu na ovaj post...
Znači radi se o smrti... A tko još o njoj nije pisao...? Neizbježna, nepredvidiva, tužna?, sretna?, .... Događa mi se u zadnje vrijeme, da navečer, kad legnem spavati, u onim slatkim moćnim maštarijama ( šta ću sutra? itd...) ponekad pomislim na smrt.... i tad me takav osjećaj straha, koji je više nekakav čudan strah, nego kao "pravi" strah, uhvati. Nelagoda, čuđenje, hladnoća. Zašto? Jednostavno kad se sjetim da ću ja, kao i bilo tko, tko čita ovaj post, umrijet, NEVJERUJEM!!!! Jednostavno sve u životu kroz šta sam prošao, sve što sam doživio ima nekakav epitet osjećajni, ima nekakvo značenje, i ima nekakvu logiku. Od problema, do ljubavi, do smrti bližnjih, do rađanja djece, sve ima svoj značaj.. ali moja smrt.... Pogledam u svoju ruku... okrenem se oko sebe, kad se dogodi taj osjećaj, i bude mi jako žao. Bude mi žao što jednostavno i ti nebitni trenuci, čak i oni će mi faliti. Falit će mi sve. A ja to neću znat. Cvrkut ptica ujutro, čisti zrak, buđenje, tuširanje, okus hrane (itd).. i stisne mi se... jako.... Poželim se vratit nazad u prošlost, napraviti neke stvari drukčijima, potražit bivšu djevojku, reći joj da mi je žao, zagrliti didu a ne posvađat se s njim dan prije nego je umro.... Taj moj vrtlog logike, vrlog razmišljanja, je preširok u tom trenu. Sve je logično, samo smrt nije.
Teško mi je misli prenijet u text obliku... jako teško... Ali nakon što sam počeo razmišljat na ovaj način.. pitam se što ću kad budem starije dobi? TRenutno se nalazim u Zagrebu, idem busom ponekad kroz A.G.Šuška, te u busu uđe dosta bolesnih starijih iz KBC Dubrava. Gledam te ljude. Prije par dana, obratio mi se dida u busu, veselih očiju, 65-70 godina... i pitao me sinko čim se baviš? (krupniji sam vježbam godinama ) dok sam mu pričao i on meni kako je on plivao u mladosti, jednostavno mi je došlo da mu kažem "da je dobar čovjek, i da bez obzira na kraj nek mu ne bude žao što je živio i što će umrijet" kao riječ podrške, jer sigurno je i on nekada ili upravo razmišlja o sistoj stvari, al kakva bih budala bio da tako šta kažem. JEdnostavno zagledam se u starije od sebe, i sjetim da ću i ja biti na njihovom mjestu, i pokušavam si dočarati kako će biti.
Razlog ovakvih razmišljanja nisu nikakvi problemi. Dapače. Jako me dobro ide u živou trenutno. Nikakvih problema nemam. Samo sam htio podijelit misli s ostalima. Mislim da ova tema pripada ovdje. Nisam napisao baš onako kako sam htio sve reći. Ali tko pročita skužit će što sam mislio reći.
Lijep pozdrav.
Nekad prije, malo jače od dvije godine ima, prvi put sam bio na ovom forumu. I to baš na ovoj sekciji (psihokauč). Imao sam problema, anksiozno-depresivni poremećaj ( kkratkotrajni ), i dosta sam toga pročitao ovdje. Nešto pomoglo, nešto nije, pa stoga imam neka razmišljanja sad, koja bih htio podijeliti s vama, i voio bih da i drugi sličnog razmišljanja pišu na ovaj post...
Znači radi se o smrti... A tko još o njoj nije pisao...? Neizbježna, nepredvidiva, tužna?, sretna?, .... Događa mi se u zadnje vrijeme, da navečer, kad legnem spavati, u onim slatkim moćnim maštarijama ( šta ću sutra? itd...) ponekad pomislim na smrt.... i tad me takav osjećaj straha, koji je više nekakav čudan strah, nego kao "pravi" strah, uhvati. Nelagoda, čuđenje, hladnoća. Zašto? Jednostavno kad se sjetim da ću ja, kao i bilo tko, tko čita ovaj post, umrijet, NEVJERUJEM!!!! Jednostavno sve u životu kroz šta sam prošao, sve što sam doživio ima nekakav epitet osjećajni, ima nekakvo značenje, i ima nekakvu logiku. Od problema, do ljubavi, do smrti bližnjih, do rađanja djece, sve ima svoj značaj.. ali moja smrt.... Pogledam u svoju ruku... okrenem se oko sebe, kad se dogodi taj osjećaj, i bude mi jako žao. Bude mi žao što jednostavno i ti nebitni trenuci, čak i oni će mi faliti. Falit će mi sve. A ja to neću znat. Cvrkut ptica ujutro, čisti zrak, buđenje, tuširanje, okus hrane (itd).. i stisne mi se... jako.... Poželim se vratit nazad u prošlost, napraviti neke stvari drukčijima, potražit bivšu djevojku, reći joj da mi je žao, zagrliti didu a ne posvađat se s njim dan prije nego je umro.... Taj moj vrtlog logike, vrlog razmišljanja, je preširok u tom trenu. Sve je logično, samo smrt nije.
Teško mi je misli prenijet u text obliku... jako teško... Ali nakon što sam počeo razmišljat na ovaj način.. pitam se što ću kad budem starije dobi? TRenutno se nalazim u Zagrebu, idem busom ponekad kroz A.G.Šuška, te u busu uđe dosta bolesnih starijih iz KBC Dubrava. Gledam te ljude. Prije par dana, obratio mi se dida u busu, veselih očiju, 65-70 godina... i pitao me sinko čim se baviš? (krupniji sam vježbam godinama ) dok sam mu pričao i on meni kako je on plivao u mladosti, jednostavno mi je došlo da mu kažem "da je dobar čovjek, i da bez obzira na kraj nek mu ne bude žao što je živio i što će umrijet" kao riječ podrške, jer sigurno je i on nekada ili upravo razmišlja o sistoj stvari, al kakva bih budala bio da tako šta kažem. JEdnostavno zagledam se u starije od sebe, i sjetim da ću i ja biti na njihovom mjestu, i pokušavam si dočarati kako će biti.
Razlog ovakvih razmišljanja nisu nikakvi problemi. Dapače. Jako me dobro ide u živou trenutno. Nikakvih problema nemam. Samo sam htio podijelit misli s ostalima. Mislim da ova tema pripada ovdje. Nisam napisao baš onako kako sam htio sve reći. Ali tko pročita skužit će što sam mislio reći.
Lijep pozdrav.
Aucun commentaire:
Enregistrer un commentaire