Dakle, jednostavno mi je dosta zivota.
Od malih nogu se nisam uklapala jer sam oduvijek bila mirno i tiho dijete koje je dopustalo drugima da se nametnu. Na pocetku skolovanja sam bila stekla jednu prijateljicu koju sam obozavala, no kad je trebalo birati tko ce s kime u razred u drugoj skoli, odabrala je drugu curu i tako mi na neki nacin slomila srce jer sam znala da se vise necemo vidjeti ni cuti. Nakon nje, do kraja osnovne, sam bila okruzena sa dosta ljudi. Imala sam dvoje vrlo dobrih prijatelja s kojima danas vise ne razgovaram uopce. Dijelom je to mojom krivnjom, a dijelom njihovom. Nisam mogla shvatiti kako netko moze postati osobom kakva joj se prije gadila.
Okej, dosla je srednja skola i tad su zapravo pocela sranja. Do tad sam bila uvijek odbijana u ljubavnom smislu (a i bilo kojem drugom, na kraju krajeva). Long story short, vrlo sam se zblizila sa jednom prijateljicom i zaljubila se ko malo tele. Bila sam presretna sto konacno nakon toliko vremena imam nekog s kime mogu biti iskrena i tko me nece osudivati i tako.. Odlucile smo biti skupa i sve je bilo prepredivno dok se sve nije pocelo raspadati. Ukratko, prevarila me jednom i prevarila me drugi put u razmaku od 10 mjeseci. Odlucila sam joj oprostiti jer sam znala da je to bio samo seks. Vise me povrijedio nacin na koji je ona to sve handlala. Bas sam bila ponizena pred svima. Sve njene lazi, a bilo ih je puno, su mi narusile povjerenje ne samo u nju, vec bilo koga. Nakon godinu dana veze sam saznala da mi je lagala da joj je nas prvi put bio prvi in general, vec da je radila svasta sa nekim random tipom prije nas. Takoder, tu je bilo puno sumnja u vezi njene "prijateljice" i tak. Sad kad ovo pisem, pitam i sama sebe "koja bi normalna osoba presla preko svega ovog?" ocito je u tome stvar - nisam normalna. voljela sam ju najvise, bilo mi je toliko ugodno sa njom, dovrsavale smo si recenice i kao da je moja srodna dusa. prvih deset mjeseci je sve bilo idealno, i onda sve otislo u kurac. Pisem sve ovo jer smo prekinule prije nekoliko dana nakon 2 i pol godine veze. Na kraju mi je rekla da joj jesu svi drugi bitniji od mene i nisam mogla prestati plakati.
Nije stvar toliko u tome sto vise nemam veze, vec sto vise nemam nikoga. Jedino sto sam cijeli zivot htjela jest naci nekog ko ce me voljeti i postovati. Smatram da sam dobra osoba, ljudi kazu da sam lijepa, nisam glupa, znam biti zanimljiva.. All in all, nisam grozna, a nitko me ne voli.
Oduvijek sam trazila neko odobrenje i nadala se da cu se svidjeti nekome, bilo to prijateljski ili ljubavno, no svi samo eventually odu iako sam ja apsolutno uvijek tu za druge.
Uz sve to, moji zdravstveni problemi te zdravstveni problemi meni bliskih osoba, su jednostavno od mene ucinili osobu koja ima uzasne emocionalne izljeve, napadaje panike, napadaje bijesa.. 5 godina mucenja sa bolescu ostavile su mi dosta trauma i nisko samopouzdanja zbog ruganja i komentara drugih.. Ali dobro, to je barem sto se tice fizickog izgleda gotovo.. Takoder, postala sam jako dramaticna. Opcenito se ne znam kontrolirati i takoder imam neku socijalnu fobiju ili sto vec. Iako volim biti u drustvu, sva ta odbijanja su mi nabila neku vrstu straha. Ne usudim se vise govoriti bas pred vise ljudi, nema nikakve sanse da cu ako netko sjedne pokraj mene u busu pitat ga da se pomakne jer moram izaci, ne telefoniram niti se javljam ako to nisu moji roditelji, bilo je situacija kad sam pri upoznavanju novih ljudi znala sutit apsolutno cijelo vrijeme, opcenito izbjegavam upoznavanja (iako znam da bi mi moglo biti super vani s nekim ajmo rec prijateljem, odbit cu poziv ako znam da ce biti jos drugih ljudi).. Sve to me pretvara malo-pomalo u cudakinju i bojim se sto ce nastat od mene ako ovako nastavim.
Imam 18 godina i jos dva tjedna skole, bojim se da je sve ovo jednostavno previse za mene i da cu sjebat maturu i da ce sav moj krvavi trud zadnjih cetiri godine biti uzalud. Nemam nikakve koncentracije i ne mogu misliti na nista osim na nedavna zbivanja. Ili stalno spavam ili sam budna kao zombi (npr. sada).
U tim nekim trenucima bijesa/tuge/whatever sam u zadnje vrijeme se znala malo rezati i to je zapravo bio jedini nacin kako da smanjim tolike emocije koje me jednostavno preplavljuju. (Nije da se zelim ubiti niti budem buduci da sam prevelika picka, ovo mi se "svidjelo" jer je fizicka bol barem na kratko utihnula psihicku)
Sve u svemu osjecam se tuzno, iskoristeno.. Ne znam kako se nositi sa svojim zivotom i nije da mislim da ce mi itko ovdje reci kako, ovo je vise neki outlet.
Od malih nogu se nisam uklapala jer sam oduvijek bila mirno i tiho dijete koje je dopustalo drugima da se nametnu. Na pocetku skolovanja sam bila stekla jednu prijateljicu koju sam obozavala, no kad je trebalo birati tko ce s kime u razred u drugoj skoli, odabrala je drugu curu i tako mi na neki nacin slomila srce jer sam znala da se vise necemo vidjeti ni cuti. Nakon nje, do kraja osnovne, sam bila okruzena sa dosta ljudi. Imala sam dvoje vrlo dobrih prijatelja s kojima danas vise ne razgovaram uopce. Dijelom je to mojom krivnjom, a dijelom njihovom. Nisam mogla shvatiti kako netko moze postati osobom kakva joj se prije gadila.
Okej, dosla je srednja skola i tad su zapravo pocela sranja. Do tad sam bila uvijek odbijana u ljubavnom smislu (a i bilo kojem drugom, na kraju krajeva). Long story short, vrlo sam se zblizila sa jednom prijateljicom i zaljubila se ko malo tele. Bila sam presretna sto konacno nakon toliko vremena imam nekog s kime mogu biti iskrena i tko me nece osudivati i tako.. Odlucile smo biti skupa i sve je bilo prepredivno dok se sve nije pocelo raspadati. Ukratko, prevarila me jednom i prevarila me drugi put u razmaku od 10 mjeseci. Odlucila sam joj oprostiti jer sam znala da je to bio samo seks. Vise me povrijedio nacin na koji je ona to sve handlala. Bas sam bila ponizena pred svima. Sve njene lazi, a bilo ih je puno, su mi narusile povjerenje ne samo u nju, vec bilo koga. Nakon godinu dana veze sam saznala da mi je lagala da joj je nas prvi put bio prvi in general, vec da je radila svasta sa nekim random tipom prije nas. Takoder, tu je bilo puno sumnja u vezi njene "prijateljice" i tak. Sad kad ovo pisem, pitam i sama sebe "koja bi normalna osoba presla preko svega ovog?" ocito je u tome stvar - nisam normalna. voljela sam ju najvise, bilo mi je toliko ugodno sa njom, dovrsavale smo si recenice i kao da je moja srodna dusa. prvih deset mjeseci je sve bilo idealno, i onda sve otislo u kurac. Pisem sve ovo jer smo prekinule prije nekoliko dana nakon 2 i pol godine veze. Na kraju mi je rekla da joj jesu svi drugi bitniji od mene i nisam mogla prestati plakati.
Nije stvar toliko u tome sto vise nemam veze, vec sto vise nemam nikoga. Jedino sto sam cijeli zivot htjela jest naci nekog ko ce me voljeti i postovati. Smatram da sam dobra osoba, ljudi kazu da sam lijepa, nisam glupa, znam biti zanimljiva.. All in all, nisam grozna, a nitko me ne voli.
Oduvijek sam trazila neko odobrenje i nadala se da cu se svidjeti nekome, bilo to prijateljski ili ljubavno, no svi samo eventually odu iako sam ja apsolutno uvijek tu za druge.
Uz sve to, moji zdravstveni problemi te zdravstveni problemi meni bliskih osoba, su jednostavno od mene ucinili osobu koja ima uzasne emocionalne izljeve, napadaje panike, napadaje bijesa.. 5 godina mucenja sa bolescu ostavile su mi dosta trauma i nisko samopouzdanja zbog ruganja i komentara drugih.. Ali dobro, to je barem sto se tice fizickog izgleda gotovo.. Takoder, postala sam jako dramaticna. Opcenito se ne znam kontrolirati i takoder imam neku socijalnu fobiju ili sto vec. Iako volim biti u drustvu, sva ta odbijanja su mi nabila neku vrstu straha. Ne usudim se vise govoriti bas pred vise ljudi, nema nikakve sanse da cu ako netko sjedne pokraj mene u busu pitat ga da se pomakne jer moram izaci, ne telefoniram niti se javljam ako to nisu moji roditelji, bilo je situacija kad sam pri upoznavanju novih ljudi znala sutit apsolutno cijelo vrijeme, opcenito izbjegavam upoznavanja (iako znam da bi mi moglo biti super vani s nekim ajmo rec prijateljem, odbit cu poziv ako znam da ce biti jos drugih ljudi).. Sve to me pretvara malo-pomalo u cudakinju i bojim se sto ce nastat od mene ako ovako nastavim.
Imam 18 godina i jos dva tjedna skole, bojim se da je sve ovo jednostavno previse za mene i da cu sjebat maturu i da ce sav moj krvavi trud zadnjih cetiri godine biti uzalud. Nemam nikakve koncentracije i ne mogu misliti na nista osim na nedavna zbivanja. Ili stalno spavam ili sam budna kao zombi (npr. sada).
U tim nekim trenucima bijesa/tuge/whatever sam u zadnje vrijeme se znala malo rezati i to je zapravo bio jedini nacin kako da smanjim tolike emocije koje me jednostavno preplavljuju. (Nije da se zelim ubiti niti budem buduci da sam prevelika picka, ovo mi se "svidjelo" jer je fizicka bol barem na kratko utihnula psihicku)
Sve u svemu osjecam se tuzno, iskoristeno.. Ne znam kako se nositi sa svojim zivotom i nije da mislim da ce mi itko ovdje reci kako, ovo je vise neki outlet.
Aucun commentaire:
Enregistrer un commentaire