dr. Pavle Miletić R.I.P.

Trošimo tisuće forumskih sati na razne probisvjete, uhljebe, lopove i kriminalce, pozere i šupljoglavce.

Htio bih jednu temu posvetiti čovjeku koji je bio nešto posve drugo.



Potaknuo me Raspudića koji se u svojoj kolumni prisjetio tog običnog, a zapravo iznimnog čovjeka.

Quote:

Šira javnost mogla je saznati za njega prije jedanaest godina kad je Hrvatsku obišla vijest da je umirovljeni liječnik iz Zagreba darovao cijelu svoju životnu ušteđevinu, 312 tisuća kuna, za gradnju autoceste Zagreb – Split. Nesvakidašnji potez dirnuo je ljude, a kao znak zahvalnosti tadašnji premijer Ivica Račan pozvao je dr. Miletića na svečano otvaranje dionice od Udbine do Zadra u ljeto 2003. Iz kratkih izjava, u kojima je izbjegavao od svoga čina raditi bilo kakvu pompu, rekao je da mu je najveći problem bio “natjerati” Hrvatske autoceste da prime donaciju. Prvu uplatnicu novca za HAC poštar je na kraju vratio umirovljenom liječniku, koji je tek iz četvrtog pokušaja uspio prisiliti HAC da primi donaciju. Očito su u HAC-u bili silno zbunjeni jer u našim uvjetima zvuči nevjerojatno da netko privatni novac daje za javno dobro. To zvuči nenormalno, bizarno i čudački u zemlji u kojoj je normalan obrnut proces.

Sjećam se tog čina. Nije ni tada bio nešto protjerano medijski eksponiran, kao što je i njegov odlazak Gospodinu pao u sjenu aktualnih događanja.



S puno emocija sam pročitao Raspudićevu kolumnu jer me podsjetio na neke ljude iz mojeg života koji su karakterom bili slični Miletiću.

Pametni, jednostavni i skromni, okrenuti zajednici u kojoj su živjeli.

Ima ih taman dovoljno da posluže kao putokaz nama ostalima koji se često pogubimo pod teretom ezgistencije.

Dokaz da se može biti čovjek i pored ove luđačke i kaotične površine.

Quote:

Gledano iz perspektive danas dominantnih vrijednosti, taj čovjek koji je živio skromno, posvećen radu za dobro zajednice, bacio je novac u vjetar i ispao budala. Mogao je od novca darovanog HAC-u zadnjih deset godina kupovati novi smartphone svaka četiri mjeseca, od ušteđevine je mogao kupiti dobar automobil ili svake godine ljetovati u Tajlandu. No tog čovjeka takve stvari očito nisu zanimale i radovale. Dr. Miletić je, unatoč svemu, iz današnje perspektive gledano, bio sretan čovjek jer je živio u lijepom svijetu. Radio je posao koji je volio, trošio koliko mu treba, a višak, pošto nije imao obitelji, dao za nešto što je smatrao vrijednim za zajednicu koju je volio i kojoj je potpuno pripadao. Ćud je čovjeku njegova sudbina, kaže Heraklit. Onim kakvi smo sami obojen je i svijet oko nas. Tipovi koji su krali od autoceste, žive u svijetu bez vrijednosti, njihov svijet je nemilosrdan svijet, u kojem nema zajednice i solidarnosti, već je čovjek čovjeku vuk, protivnik u grabeži. Žive u stalnom strahu od drugih, nastojeći prevariti i ne biti prevareni. Oni zapravo cijeli život žive u horor filmu.

Hvala vam Pavle! Ne na novcu nego na poticaju da budemo bolji ljudi.

Svojim klincima ću jednog dana ispričati priču o vama kao primjeru kakvi bi ljudi trebali biti.

Počivali u miru.





Link na raspudićev tekst