Ukratko, imam 24 godine, a moj otac je alkoholičar otkad ja znam za sebe. Pije jako često - po nekoliko puta tjedno. Na svu sreću, već nekoliko godina uopće ne živim sa starcima, imam svoj posao ii svoj mir, međutim imam osjećaj da imam nekih problema za koje su krivi moji roditelji, pa ću probati pojasniti što bolje.
Znači, moj stari je pijanica već neka 3 desetljeća. Nisam volio živjeti s njim jer je pio gotovo svaki drugi dan, pa kad bi se napio došao bi doma i psihički zlostavljao cijelu obitelj, i nastavio piti dok ne zaspe među bocama pive. Puštao je glasno muziku, tako da bilo kakvo učenje tijekom školovanja nije bilo moguće. Kada bi mu netko prigovorio za to on bi rekao da se priviknemo na to ili da odjebemo. Dane kada je bio trijezan uglavnom je samo šutio, jer se dan prije pijan posvađao sa starom. Ponekada čak i kada nije imao nikakvog razloga, znao je šutjeti po nekoliko dana čisto toliko da drži cijelu obitelj napetom, i da se nitko ne može opustiti. Kada bi ga netko pitao zašto šuti, on bi samo rekao: "Ništa.", i nastavio po svojem. Ako bi slučajno netko još jednom ga pitao zašto je lošeg raspoloženja, on bi namjerno izazvao svađu i odjurio u birtiju. Navečer bi se opet pijan vratio doma i nastavio mučenje.
Imao je česte promjene raspoloženja - ali baš česte. U jednom danu je znao biti 5 puta sretan i 5 puta tužan. Recimo, gleda Lud, zbunjen normalan na TV-u, i ponaša se kao normalan čovjek. Smije se, šali sa cijelom obitelji itd. Kada se cijela obitelj opusti, on najednom promjeni raspoloženje i namrgodi lice bez ikakvog razloga, samo zato što se cijela obitelj previše opustila, a to tako ne bi smjelo biti. I tako cijeli moj život.
S druge strane, moja stara je cijeli život pokušavala nas zaštititi od svega toga, i činila je sve što je mogla da djeca što manje osjete to njegovo pijančevanje. Međutim, ne znam kako bih to opisao, ali imam osjećaj da je pred nama stvarala sliku kao da je ona paćenica, i stvarala određen osjećaj krivnje zbog tatinog pijančevanja. Velika je katolkinja, i svaki puta nakon što se stari napije ona je skrušeno molila najmanje sat vremena. Molila je Boga da je oslobodi patnje, međutim, ipak ništa od toga ni dan danas. Znala je nekoliko puta nakon što joj se molitve ne uslišaju, reći - "A, valjda mi je suđeno tako, svatko nosi svoj križ, pa moram i ja svoj." Odn. smatra da je to njena pokora, i da joj je time zapravo zagarantiran put u raj.
Zadnjih par godina srednje škole, ja sam bio jedino dijete koje je ostalo živjeti sa starcima. Tako da su mamine priče i jadikovanja koje su prije bile rezervirane za sestre, ostale upućene jedino meni. Stari je i dalje pio, stara se i dalje skrušeno molila Bogu, a ja sve to gledao. Nisam to tada shvaćao, ali stara je od mene napravila maminog sina. Ja sam slušao njene jadikovke, priče protiv staroga, ženske razgovore itd. S vremenom sam čak krenuo prati suđe umjesto nje, čistiti kuću i pomagati joj u svim ostalim poslovima. Kad god je trebalo negdje ju odvesti autom, ja sam to činio. Obavljao sam kupovine s njom, koje su nekada znale trajati cijelo popodne. Kada bih joj slučajno prigovorio za to, ona bi zaplakala i rekla da se više ne može osloniti ni na koga na ovom svijetu. I tako je to trajalo još par godina nakon srednje škole, dok nisam dobio posao u drugom gradu. Sjećam se tada, dok sam se spremao za put u drugi grad, ona me je gledala s takvom tugom kao da će joj se srce raspasti. Ali ja sam otišao, iako je i meni bilo malo teško.
Uglavnom, evo me sada. Imam 24 godine, i nisam imao curu od srednje škole. Tek sam nedavno shvatio, ali zadnji put kada sam imao curu je bilo baš prije nego što ću ostati sam sa roditeljima u kući. Imam određen strah od prilaska suprotnom spolu, koji nisam imao prije. Smatram da je ženski spol na neki način superioran muškom, i da žene zaslužuju divljenje i drženje na dlanu. Kada se u muškom društvu potegne nekakva priča o ženama, vaginama, seksu itd., meni je neugodno. Kada netko slučajno omalovažava ženski spol, ja se osjećam uvrijeđeno. Tek sam nedavno nadošao na ovo - izgleda da je za sve ovo kriva moja mater. Kako se riješiti ovoga problema?
Znači, moj stari je pijanica već neka 3 desetljeća. Nisam volio živjeti s njim jer je pio gotovo svaki drugi dan, pa kad bi se napio došao bi doma i psihički zlostavljao cijelu obitelj, i nastavio piti dok ne zaspe među bocama pive. Puštao je glasno muziku, tako da bilo kakvo učenje tijekom školovanja nije bilo moguće. Kada bi mu netko prigovorio za to on bi rekao da se priviknemo na to ili da odjebemo. Dane kada je bio trijezan uglavnom je samo šutio, jer se dan prije pijan posvađao sa starom. Ponekada čak i kada nije imao nikakvog razloga, znao je šutjeti po nekoliko dana čisto toliko da drži cijelu obitelj napetom, i da se nitko ne može opustiti. Kada bi ga netko pitao zašto šuti, on bi samo rekao: "Ništa.", i nastavio po svojem. Ako bi slučajno netko još jednom ga pitao zašto je lošeg raspoloženja, on bi namjerno izazvao svađu i odjurio u birtiju. Navečer bi se opet pijan vratio doma i nastavio mučenje.
Imao je česte promjene raspoloženja - ali baš česte. U jednom danu je znao biti 5 puta sretan i 5 puta tužan. Recimo, gleda Lud, zbunjen normalan na TV-u, i ponaša se kao normalan čovjek. Smije se, šali sa cijelom obitelji itd. Kada se cijela obitelj opusti, on najednom promjeni raspoloženje i namrgodi lice bez ikakvog razloga, samo zato što se cijela obitelj previše opustila, a to tako ne bi smjelo biti. I tako cijeli moj život.
S druge strane, moja stara je cijeli život pokušavala nas zaštititi od svega toga, i činila je sve što je mogla da djeca što manje osjete to njegovo pijančevanje. Međutim, ne znam kako bih to opisao, ali imam osjećaj da je pred nama stvarala sliku kao da je ona paćenica, i stvarala određen osjećaj krivnje zbog tatinog pijančevanja. Velika je katolkinja, i svaki puta nakon što se stari napije ona je skrušeno molila najmanje sat vremena. Molila je Boga da je oslobodi patnje, međutim, ipak ništa od toga ni dan danas. Znala je nekoliko puta nakon što joj se molitve ne uslišaju, reći - "A, valjda mi je suđeno tako, svatko nosi svoj križ, pa moram i ja svoj." Odn. smatra da je to njena pokora, i da joj je time zapravo zagarantiran put u raj.
Zadnjih par godina srednje škole, ja sam bio jedino dijete koje je ostalo živjeti sa starcima. Tako da su mamine priče i jadikovanja koje su prije bile rezervirane za sestre, ostale upućene jedino meni. Stari je i dalje pio, stara se i dalje skrušeno molila Bogu, a ja sve to gledao. Nisam to tada shvaćao, ali stara je od mene napravila maminog sina. Ja sam slušao njene jadikovke, priče protiv staroga, ženske razgovore itd. S vremenom sam čak krenuo prati suđe umjesto nje, čistiti kuću i pomagati joj u svim ostalim poslovima. Kad god je trebalo negdje ju odvesti autom, ja sam to činio. Obavljao sam kupovine s njom, koje su nekada znale trajati cijelo popodne. Kada bih joj slučajno prigovorio za to, ona bi zaplakala i rekla da se više ne može osloniti ni na koga na ovom svijetu. I tako je to trajalo još par godina nakon srednje škole, dok nisam dobio posao u drugom gradu. Sjećam se tada, dok sam se spremao za put u drugi grad, ona me je gledala s takvom tugom kao da će joj se srce raspasti. Ali ja sam otišao, iako je i meni bilo malo teško.
Uglavnom, evo me sada. Imam 24 godine, i nisam imao curu od srednje škole. Tek sam nedavno shvatio, ali zadnji put kada sam imao curu je bilo baš prije nego što ću ostati sam sa roditeljima u kući. Imam određen strah od prilaska suprotnom spolu, koji nisam imao prije. Smatram da je ženski spol na neki način superioran muškom, i da žene zaslužuju divljenje i drženje na dlanu. Kada se u muškom društvu potegne nekakva priča o ženama, vaginama, seksu itd., meni je neugodno. Kada netko slučajno omalovažava ženski spol, ja se osjećam uvrijeđeno. Tek sam nedavno nadošao na ovo - izgleda da je za sve ovo kriva moja mater. Kako se riješiti ovoga problema?
Aucun commentaire:
Enregistrer un commentaire