Prenosim slijedeći članak koji smatram znakovitim, posebno za ovo vrijeme stvaranja i čuvanja novih radnih mesta za socijalističke pregaoce, suptilo komesarski odgojene, s provereom UDBA-škom tradicijom i vrsnom stručnošću ne samo u Hrvatskom Državnom Saboru, EPH-aziji, JRT-u, ZAMP-u, Zagrebačkom 'Oldn'gu... već i ovom blagoglagoljilištu na kojemu Vi, rijetki željni znanja, ali Oni loji vam u skladu sa 70-godišnjom tradicijom, prepisuju koještarije i zaplotnjačku krojidbu istine.
" Crveno i crno o komunističkom antifašizmu
"Grijeh gotovo svih ljevičara od 1933. naovamo je u tome što su željeli biti protiv fašizma, ali ne i protiv totalitarizma generalno." Džordž Orvel, 1944.
Antifašizam je sam po sebi dobra stvar, zar ne? Tko bi uopće mogao biti protiv antifašizma, osim, naravno, fašista samih? Budući da nam logika kaže da se dvostruka negacija zapravo poništava te da se na kraju svodi na afirmaciju, ne slijedi li odatle očigledno da biti anti-antifašist u stvari znači biti fašist?
Piše: prof. Neven Sesardić
Ne, to uopće ne slijedi. Logika na kojoj je taj zaključak zasnovan potpuno je pogrešna. Ako je fašizam moj neprijatelj, to nikako ne znači da neprijatelj mojeg neprijatelja (tj. antifašist) mora nužno biti moj prijatelj.
Dapače, sasvim je moguće da neprijatelj mojeg neprijatelja bude meni još i veći neprijatelj nego onaj prvi neprijatelj! Sve će ovisiti o tome ZAŠTO je taj drugi protiv mojeg neprijatelja. Je li to možda zato što on tog neprijatelja vidi kao prijetnju mojim (a eventualno i svojim) bazičnim demokratskim pravima pa se stoga želi zajedno sa mnom boriti protiv njega (fašizma), za slobodu nas obojice? Ili pak on možda sve to radi samo zato da bi uklonio svojeg rivala u totalitarizmu te tako dobio priliku da me podjarmi i da me sam maltretira i terorizira koliko hoće?
Evidentno je da se samo u prvom slučaju antifašizam može smatrati nečim pozitivnim i pohvalnim. Prema tome, puka činjenica da se neki pokret objektivno borio protiv fašizma nije nikako dovoljna da bi taj pokret prikazala u iole dobrom svjetlu. Da bismo smisleno donijeli bilo kakvu vrednosnu ocjenu tog pokreta, moramo razmotriti RAZLOGE njegovog antifašizma.
Kako stoji stvar s razlozima za komunistički otpor fašizmu? Teško da ti razlozi mogu inspirirati divljenje s obzirom na povijesnu činjenicu da su svi komunistički režimi bez izuzetka završavali ma-sovnom opresijom i sustavnim zatiranjem najelementarnijih demokratskih prava, a da su kom-partije na oltaru revolucije žrtvovale desetke milijuna života vlastitih sunarodnjaka. Taj crveni teror sasvim sigurno ne može biti dobar samo zato što je onemogućio crni (ili bijeli) teror.
Nemojte, poput nekih današnjih političara, pokušavati braniti komunistčki antifašizam tvrdnjom da je on barem bio baziran na lijepim idealima jednakosti i socijalne pravde, za razliku od fašizma koji je uključivao manifestno neprihvatljivi rasizam i antisemitizam.
Prvo, komunizam kao politička doktrina nije u djelima klasika marksizma bio sveden samo na idiličnu sliku svijetle budućnosti nego je, naprotiv, vrlo jasno opisivao i najavljivao nemilosrdni i krvavi “revolucionarni teror” (Marxov termin) praćen likvidiranjem čitavih grupa ljudi kao npr. kontrarevolucionarnih elemenata, kulaka, neprijatelja naroda i ostalih “štetnih insekata“ (Lenjinov termin).
Ni kasniji se idoli “nove ljevice” nisu previše ustručavali otvoreno obznaniti surove mjere koje su pripremali: “Komunizam nije ljubav. Komunizam je čekić koji upotrebljavamo da smrskamo nepijatelja” (Mao); “Mržnja je sastavni dio naše borbe: nemilosrdna mržnja prema neprijatelju koja nas gura preko prirodnih granica urođenih čovjeku i koja nas pretvara u učinkovite, nasilne, selektivne i hladne strojeve za ubijanje” (Che Guevara). Kada se sve to ima u vidu, neobično je koliko je još uvijek raširen ljevičarski mit o prekrasnoj viziji komunističkog raja koja je, avaj, ostala neostvarena samo zato što su svi ti komunistički vođe negdje skrenuli s “pravog” Marxova traga pa su greškom svoje narode, umjesto u to divno “carstvo slobode”, odveli u dugogodišnje ropstvo. I Lenjin i Staljin i Mao i Čaušesku i Enver Hodža i Tito i Castro i Pol Pot i Ho Ši Min i Mengistu i Kim Il Sung i...
Drugo, čak i kad bi komunistička retorika doista obećavala samo utopijski ideal “svakome prema potrebama”, ne bi li racionalan čovjek ipak trebao taj pokret ocjenjivati prema realnim posljedicama svih tih političkih pokušaja, a ne samo prema njihovoj slatkorječivoj propagandi? Sve te grozote koje su se redovito događale, i to baš svaki put kad su komunisti dolazili na vlast, moraju bar donekle dovesti u sumnju njihovu ideologiju.
Isto kao što sveukupne činjenice dovode u sumnju Mujinu verziju događaja u onom vicu kad policija od njega traži da objasni kako se to dogodilo da je Haso završio u bolnici s brojnim ranama od uboda nožem, a Mujo odgovara: “Ma pusti, bolan, vako je to bilo. Idemo Haso i ja ulicom, on se u jednom trenutku spotakne i u padu se ubode na moju čakiju. I tako još nekoliko puta!”
(NASTAVAK u SLIJEDI...)
" Crveno i crno o komunističkom antifašizmu
"Grijeh gotovo svih ljevičara od 1933. naovamo je u tome što su željeli biti protiv fašizma, ali ne i protiv totalitarizma generalno." Džordž Orvel, 1944.
Antifašizam je sam po sebi dobra stvar, zar ne? Tko bi uopće mogao biti protiv antifašizma, osim, naravno, fašista samih? Budući da nam logika kaže da se dvostruka negacija zapravo poništava te da se na kraju svodi na afirmaciju, ne slijedi li odatle očigledno da biti anti-antifašist u stvari znači biti fašist?
Piše: prof. Neven Sesardić
Ne, to uopće ne slijedi. Logika na kojoj je taj zaključak zasnovan potpuno je pogrešna. Ako je fašizam moj neprijatelj, to nikako ne znači da neprijatelj mojeg neprijatelja (tj. antifašist) mora nužno biti moj prijatelj.
Dapače, sasvim je moguće da neprijatelj mojeg neprijatelja bude meni još i veći neprijatelj nego onaj prvi neprijatelj! Sve će ovisiti o tome ZAŠTO je taj drugi protiv mojeg neprijatelja. Je li to možda zato što on tog neprijatelja vidi kao prijetnju mojim (a eventualno i svojim) bazičnim demokratskim pravima pa se stoga želi zajedno sa mnom boriti protiv njega (fašizma), za slobodu nas obojice? Ili pak on možda sve to radi samo zato da bi uklonio svojeg rivala u totalitarizmu te tako dobio priliku da me podjarmi i da me sam maltretira i terorizira koliko hoće?
Evidentno je da se samo u prvom slučaju antifašizam može smatrati nečim pozitivnim i pohvalnim. Prema tome, puka činjenica da se neki pokret objektivno borio protiv fašizma nije nikako dovoljna da bi taj pokret prikazala u iole dobrom svjetlu. Da bismo smisleno donijeli bilo kakvu vrednosnu ocjenu tog pokreta, moramo razmotriti RAZLOGE njegovog antifašizma.
Kako stoji stvar s razlozima za komunistički otpor fašizmu? Teško da ti razlozi mogu inspirirati divljenje s obzirom na povijesnu činjenicu da su svi komunistički režimi bez izuzetka završavali ma-sovnom opresijom i sustavnim zatiranjem najelementarnijih demokratskih prava, a da su kom-partije na oltaru revolucije žrtvovale desetke milijuna života vlastitih sunarodnjaka. Taj crveni teror sasvim sigurno ne može biti dobar samo zato što je onemogućio crni (ili bijeli) teror.
Nemojte, poput nekih današnjih političara, pokušavati braniti komunistčki antifašizam tvrdnjom da je on barem bio baziran na lijepim idealima jednakosti i socijalne pravde, za razliku od fašizma koji je uključivao manifestno neprihvatljivi rasizam i antisemitizam.
Prvo, komunizam kao politička doktrina nije u djelima klasika marksizma bio sveden samo na idiličnu sliku svijetle budućnosti nego je, naprotiv, vrlo jasno opisivao i najavljivao nemilosrdni i krvavi “revolucionarni teror” (Marxov termin) praćen likvidiranjem čitavih grupa ljudi kao npr. kontrarevolucionarnih elemenata, kulaka, neprijatelja naroda i ostalih “štetnih insekata“ (Lenjinov termin).
Ni kasniji se idoli “nove ljevice” nisu previše ustručavali otvoreno obznaniti surove mjere koje su pripremali: “Komunizam nije ljubav. Komunizam je čekić koji upotrebljavamo da smrskamo nepijatelja” (Mao); “Mržnja je sastavni dio naše borbe: nemilosrdna mržnja prema neprijatelju koja nas gura preko prirodnih granica urođenih čovjeku i koja nas pretvara u učinkovite, nasilne, selektivne i hladne strojeve za ubijanje” (Che Guevara). Kada se sve to ima u vidu, neobično je koliko je još uvijek raširen ljevičarski mit o prekrasnoj viziji komunističkog raja koja je, avaj, ostala neostvarena samo zato što su svi ti komunistički vođe negdje skrenuli s “pravog” Marxova traga pa su greškom svoje narode, umjesto u to divno “carstvo slobode”, odveli u dugogodišnje ropstvo. I Lenjin i Staljin i Mao i Čaušesku i Enver Hodža i Tito i Castro i Pol Pot i Ho Ši Min i Mengistu i Kim Il Sung i...
Drugo, čak i kad bi komunistička retorika doista obećavala samo utopijski ideal “svakome prema potrebama”, ne bi li racionalan čovjek ipak trebao taj pokret ocjenjivati prema realnim posljedicama svih tih političkih pokušaja, a ne samo prema njihovoj slatkorječivoj propagandi? Sve te grozote koje su se redovito događale, i to baš svaki put kad su komunisti dolazili na vlast, moraju bar donekle dovesti u sumnju njihovu ideologiju.
Isto kao što sveukupne činjenice dovode u sumnju Mujinu verziju događaja u onom vicu kad policija od njega traži da objasni kako se to dogodilo da je Haso završio u bolnici s brojnim ranama od uboda nožem, a Mujo odgovara: “Ma pusti, bolan, vako je to bilo. Idemo Haso i ja ulicom, on se u jednom trenutku spotakne i u padu se ubode na moju čakiju. I tako još nekoliko puta!”
(NASTAVAK u SLIJEDI...)
Aucun commentaire:
Enregistrer un commentaire