Ovdje iznosim najdublje i najskovitije misli mog uma.
Još u dobi od 3-4 godine, valjda istovremeno sa spoznajom o sebi, dolazim do spoznaje smrti što stavlja u mene takvu bol i hladnoću kakvu nikada prije nisam iskusila. Nakon mnogo noći jecanja baka mi priča kršćansku mitologiju koju ja popušim, bila sam i onda svjesna da je to pušiona, no odlučila prihvatiti pušionu da mi bude lakše.
Istovremeno se u meni javlja osjećaj da ovo nije stvarno, da je cijeli ovaj svijet projekcija moga uma. Što je jednako stravičan osjećaj poput smrti, jer ako je tako onda nikoga nema.
A kada i uzmem postojanje drugih kao točno, tada podsvjesno promatram ljude kao sebe, s nekom idejom da je ona neka bit, onaj izvor postojanja isti u svim ljudima. Što onda me ponovno vraća na ideju da ako je tako opet nikoga nema osim mene. (a uočila sam da je upravo to izvor postojanja empatije i morala)
I kakav je utjecaj toga na moj um. Takav da mogu birati između najveće boli od koje nema van jer je objektivno točna i zavaravanja sebe. A ujedno imam neku fobiju od zavaravanja sebe, od neznanja. I ovo je beskonačna petlja. Mislim da se ta petlja konstantno vrti na podsvjesnoj razini. Dva su izlaza, biti glup što onda traži život u nestvarnom svijetu i biti mrtav, što onda podrazumijeva nepostojanje. Oboje neprihvatljivo, nazad u petlju.
Inače sam dobro. Trudim se ne misliti o tome, nego živjeti život, baviti se stvarima. Prihvatiti da živim u toj projekciji i ok. A i kada me nema ne mogu biti svjesna da me nema pa i to ok. Blue pill.
E, i da. Kada sam sama kod kuće, bojim se da će se pojaviti tko zna što, tj. čudovište iskočiti iz ormara. Bojim se valjda svoje nekontrole nad projekcijom ili jednostavno nisam prerasla dječje strahove.
A onaj osjećaj da nikoga nema rezultira time da me zna obuzimati i onda imam neopisivu potrebu biti među ljudima, priviti se uz nekoga, ali kao da ne mogu ispuniti tu potrebu do kraja.
I konstantno pokušavam sve misli okrenuti da shvate što je zapravo život, postojanje i svijest. Umjesto da budem normalna i razmišljam jednostavno o seksu, odjeći, kavi, tračevima.
Valjda jednostavno nisam prihvatila da odgovora na to pitanje nema i da zato trebam živjeti tu i prestati ga tražiti. Jer ga nema.
Evo večeras neću popiti plavu pilulu pa pišem ovo na forumu.
Još u dobi od 3-4 godine, valjda istovremeno sa spoznajom o sebi, dolazim do spoznaje smrti što stavlja u mene takvu bol i hladnoću kakvu nikada prije nisam iskusila. Nakon mnogo noći jecanja baka mi priča kršćansku mitologiju koju ja popušim, bila sam i onda svjesna da je to pušiona, no odlučila prihvatiti pušionu da mi bude lakše.
Istovremeno se u meni javlja osjećaj da ovo nije stvarno, da je cijeli ovaj svijet projekcija moga uma. Što je jednako stravičan osjećaj poput smrti, jer ako je tako onda nikoga nema.
A kada i uzmem postojanje drugih kao točno, tada podsvjesno promatram ljude kao sebe, s nekom idejom da je ona neka bit, onaj izvor postojanja isti u svim ljudima. Što onda me ponovno vraća na ideju da ako je tako opet nikoga nema osim mene. (a uočila sam da je upravo to izvor postojanja empatije i morala)
I kakav je utjecaj toga na moj um. Takav da mogu birati između najveće boli od koje nema van jer je objektivno točna i zavaravanja sebe. A ujedno imam neku fobiju od zavaravanja sebe, od neznanja. I ovo je beskonačna petlja. Mislim da se ta petlja konstantno vrti na podsvjesnoj razini. Dva su izlaza, biti glup što onda traži život u nestvarnom svijetu i biti mrtav, što onda podrazumijeva nepostojanje. Oboje neprihvatljivo, nazad u petlju.
Inače sam dobro. Trudim se ne misliti o tome, nego živjeti život, baviti se stvarima. Prihvatiti da živim u toj projekciji i ok. A i kada me nema ne mogu biti svjesna da me nema pa i to ok. Blue pill.
E, i da. Kada sam sama kod kuće, bojim se da će se pojaviti tko zna što, tj. čudovište iskočiti iz ormara. Bojim se valjda svoje nekontrole nad projekcijom ili jednostavno nisam prerasla dječje strahove.
A onaj osjećaj da nikoga nema rezultira time da me zna obuzimati i onda imam neopisivu potrebu biti među ljudima, priviti se uz nekoga, ali kao da ne mogu ispuniti tu potrebu do kraja.
I konstantno pokušavam sve misli okrenuti da shvate što je zapravo život, postojanje i svijest. Umjesto da budem normalna i razmišljam jednostavno o seksu, odjeći, kavi, tračevima.
Valjda jednostavno nisam prihvatila da odgovora na to pitanje nema i da zato trebam živjeti tu i prestati ga tražiti. Jer ga nema.
Evo večeras neću popiti plavu pilulu pa pišem ovo na forumu.
Aucun commentaire:
Enregistrer un commentaire