Pozdrav svima. Ispričavam se ako već postoji slična tema, no htjela bih vam ispričati nešto o svom problemu koji me muči već dulje vrijeme i koji je, nadam se, dovoljno specifičan za novu temu.
Naizgled, čini se kao da je s mojim životom sve u redu. Uspješna sam studentica, povremeno radim različite poslove, imam društvo... Nitko ne bi rekao da me nešto osobito muči. To je sve na van, dok u svojem stanu svaki dan proživljavam pravu agoniju i drame koje se sve više počinju odražavati na meni.
Riječ je o mojoj mami. Ona je draga osoba i znam da mi želi najbolje, ali, nažalost, posljednjih godina nije psihički stabilna i zbog toga mi nesvjesno uzrokuje dosta problema i boli. S obzirom da se odbija liječiti ili posjetiti psihijatra, ne mogu ovako procijeniti što joj je, ali pretpostavljam da ima simptome psihoze. Stalno misli da ju netko proganja, da će netko provaliti u naš stan, da su se susjedi i poznanici urotili protiv nje, da ju prisluškuju, prate, itd. Ne smijem telefonirati, ne smijem govoriti dok su otvoreni prozori jer "netko sluša", i sa svih strana vidi nekakve prijetnje i urote...
Svaki dan dogodi se barem jedan njezin ispad kada poludi, dobiva panične napadaje, plače i dramatizira zbog nekih potpuno umišljenih i iracionalnih razloga. U nekoliko navrata zvala je policiju jer je vidjela ili čula nešto čega, naravno, nije bilo.
Pokušavam ju razuvjeriti, ali nema šanse. Još mi onda kaže da ju ja želim proglasiti ludom. Čim se umiješam, tu bude svašta, od njezinih prijetnji odlaskom do samoubojstvom, a za sve krivi mene. Ponekad ju nakratko uspijem razuvjeriti, ali to ne traje više od 20-ak minuta, i opet se vrati na staro. Svaki dan situacija se ponavlja.
Jedinica sam, tako da se sama nosim s tim. Tata tu situaciju jednostavno ignorira (misli da će tako prestati) i uz to dosta radi i putuje tako da najviše vremena ja provodim s njom, i samim time, ja se najviše suočavam s tim problemom. U ranim dvadesetima sam tako da mi preseljenje nije opcija.
Ne mogu opisati koliko me sve to smeta i koliko djeluje na sve aspekte mog života. I sama kao da sam dobila neke strahove, i stalno se bojim da se nešto loše ne dogodi unutar obitelji. Sve je prvenstveno vezano uz ovu situaciju, a onda se širi i na sve ostalo.
Usred učenja za faks prekidaju me njezini napadaji panike koji me potpuno iscrpe. A kada sam u gradu, zna me zvati po više puta. U zadnje vrijeme zapostavila sam izlaske, druženja i razna kulturna događanja na koja sam inače išla. Ne znam kad sam zadnji put bila vani nakon 22h, jer znam da će ona poludjeti od straha dok me nema. Ali i inače, sve se više povlačim, jer mi postaje teško biti raspoloženom među ljudima kad znam što će biti čim se vratim doma. A teško mi je i kada sam doma u komadu pogledati film ili malo dulje čitati jer nema tog dana kada se ne dogodi nekakva panika.
Uopće ne znam kako se postaviti. Što joj reći? Da li ju razuvjeriti? Prihvatiti što govori? Ne mogu ju nagovoriti na stručnu pomoć jer je savršeno uvjerena u to da je s njom sve u redu.
Naizgled, čini se kao da je s mojim životom sve u redu. Uspješna sam studentica, povremeno radim različite poslove, imam društvo... Nitko ne bi rekao da me nešto osobito muči. To je sve na van, dok u svojem stanu svaki dan proživljavam pravu agoniju i drame koje se sve više počinju odražavati na meni.
Riječ je o mojoj mami. Ona je draga osoba i znam da mi želi najbolje, ali, nažalost, posljednjih godina nije psihički stabilna i zbog toga mi nesvjesno uzrokuje dosta problema i boli. S obzirom da se odbija liječiti ili posjetiti psihijatra, ne mogu ovako procijeniti što joj je, ali pretpostavljam da ima simptome psihoze. Stalno misli da ju netko proganja, da će netko provaliti u naš stan, da su se susjedi i poznanici urotili protiv nje, da ju prisluškuju, prate, itd. Ne smijem telefonirati, ne smijem govoriti dok su otvoreni prozori jer "netko sluša", i sa svih strana vidi nekakve prijetnje i urote...
Svaki dan dogodi se barem jedan njezin ispad kada poludi, dobiva panične napadaje, plače i dramatizira zbog nekih potpuno umišljenih i iracionalnih razloga. U nekoliko navrata zvala je policiju jer je vidjela ili čula nešto čega, naravno, nije bilo.
Pokušavam ju razuvjeriti, ali nema šanse. Još mi onda kaže da ju ja želim proglasiti ludom. Čim se umiješam, tu bude svašta, od njezinih prijetnji odlaskom do samoubojstvom, a za sve krivi mene. Ponekad ju nakratko uspijem razuvjeriti, ali to ne traje više od 20-ak minuta, i opet se vrati na staro. Svaki dan situacija se ponavlja.
Jedinica sam, tako da se sama nosim s tim. Tata tu situaciju jednostavno ignorira (misli da će tako prestati) i uz to dosta radi i putuje tako da najviše vremena ja provodim s njom, i samim time, ja se najviše suočavam s tim problemom. U ranim dvadesetima sam tako da mi preseljenje nije opcija.
Ne mogu opisati koliko me sve to smeta i koliko djeluje na sve aspekte mog života. I sama kao da sam dobila neke strahove, i stalno se bojim da se nešto loše ne dogodi unutar obitelji. Sve je prvenstveno vezano uz ovu situaciju, a onda se širi i na sve ostalo.
Usred učenja za faks prekidaju me njezini napadaji panike koji me potpuno iscrpe. A kada sam u gradu, zna me zvati po više puta. U zadnje vrijeme zapostavila sam izlaske, druženja i razna kulturna događanja na koja sam inače išla. Ne znam kad sam zadnji put bila vani nakon 22h, jer znam da će ona poludjeti od straha dok me nema. Ali i inače, sve se više povlačim, jer mi postaje teško biti raspoloženom među ljudima kad znam što će biti čim se vratim doma. A teško mi je i kada sam doma u komadu pogledati film ili malo dulje čitati jer nema tog dana kada se ne dogodi nekakva panika.
Uopće ne znam kako se postaviti. Što joj reći? Da li ju razuvjeriti? Prihvatiti što govori? Ne mogu ju nagovoriti na stručnu pomoć jer je savršeno uvjerena u to da je s njom sve u redu.
Aucun commentaire:
Enregistrer un commentaire