Jučer na rubu ponora, a danas korak naprijed

Hello!



Ne znam kud bi smjestila ovu temu, u svaku po malo vjerojatno, pa ako admini misle da bi ju trebalo uključit u već postojeću, slobodno.



Moja priča je poprilično duga pa ću pokušat skratit koliko je moguće...

Ja se baš i ne sjećam tako ranog djetinjstva, no po pričama brata i roditelja, oduvijek sam bila paranoična, imala neka čudna razmišljanja i deluzije, no tome se nije pridavala nikakva pažnja, jer eto ja sam mlada, maštovita, plašljiva i lupetam bezveze.

Sjećam se da sam s nekih 12 godina počela čut glasove, no mislila sam kako je to normalno, kako svi to čuju, pa nisam nikome ništa ni govorila. Sve do 14e godine kad spletom okolnosti nisam završila na psihijatriji (glavni razlog depresija) i onda su se počele otkrivat i ostale stvari o meni...



Naime, imala sam i vidne i slušne halucinacije, bila sam jako paranoična, te sam s već 14 godina bila na Helexu, Fevarinu (nisam 100% sigurna jel on bio prvi ad) i Haldolima i par mjeseci poslije su me hospitalizirali na psihijatriji gdje sam provela malo više od mjesec dana.



U zadnjih 6 godina (za par dana ću 20) se je svašta izdešavalo, nekoliko pokušaja samoubojstva, ozljeđivanja na sve moguće načine, čak i s češljem (ne pitajte kako), depresija, 7 hospitalizacija na psihijatriji, napadi panike, svakojake psihoze, paranoja and stuff.



Dijagnosticirana mi je shizofrenija, borderline, anksiozno-depresivni i ptsp (poprilično traumutsko iskustvo zbog kojeg am s 14 i pala u gadnu depresiju), te reaktivno mucanje, ali to mi je najmanji problem.



Zadnja hospitalizacija bila je od 9.-12. mjeseca prošle godine. I poslije toga je sve više manje bilo oke do pred nekih cca 3 tjedna...



Opet čujem glasove koji me poprilično ometaju u funkcioniranju, doslovno me izluđuju, napadaju me svakakve crne misli koje još koliko-toliko mogu kontrolirati, lagano me hvataju razni strahovi od ljudi i života općenito, povremene deralizacije u smislu da mi se ponekad stvari počnu izobličavat, strop se spušta, prostor mijenja boju i slično... Psihijatar me je htio ostavit u bolnici na zadnjoj kontroli (kad je bilo još bolje negoli je sad), ali smo se ipak dogovorili da ćemo pričekat još malo, pa mi je samo pojačao terapiju...



Ne mogu si dopustit još jednu hospitalizaciju, bar ne do ljeta... zbog škole jer ako padnem i ovu godinu, gubim pravo na besplatno školovanje, a ne mogu si priuštit da završavam školu vanredno...



I uglavnom, pišem ovo da si malo olakšam dušu i da podijelite svoja slična iskustva sa mnom i date mi malo nade... Jer je stvarno više ne vidim izlaz iz ove situacije, trudim se razmišljat pozitivno, no glasovi mi to baš ne dopuštaju.



Eto, možda će netko reć da sam naivna, well, vjerojatno i jesam, ali, može li mi netko reć da će bit sve u redu, da će sva ova sranja jednom prestat? Iznenadit ću i sebe ovako glupim pitanjem, ali, iskreno, mislite li da ima nade da se izvučem iz ovoga nekako i da ne moram pit tablete cijeli život?



Ii da, ima li nade da se uz češće kontrole psihijatra, možda i pojačanjem ili promijenom terapije izbjegne hospitalizacija?



Trenutno pijem Leponex, Zeldox, Zoloft i Rivotril, trenutno ne znam ni sama u kojim dozama jer mi ih mama daje, da ne bi bilo da ja prestanem pit tablete na svoju ruku (opet) ili da ih ne bi popila previše, ako mi neki suicid (opet) padne na pamet i to...



Uglavnom, rekla sam da ću pokušat skratit, al evo, valjda netko bude pročitao i dao koji pametan savjet.



Zahvaljujem. :)