preporuku molim, savjet, ohrabrenje ili nešto četvrto?
on - već godinama ima epi, koja mu ne zadaje prevelike probleme u svakodnevnom životu, ali utječe na psihu. kroz godine je razvio strah od mogućih paničnih napadaja, koje je u životu imao nekoliko puta i stoga mu svaki izlazak iz kuće predstavlja problem s kojim se uspješno nosi samo kad ide na posao. svaki izlazak vikendom ili preko tjedna, problem je koji rješava konzumacijom alkohola, ne pretjerano, ali mu to pomogne opustiti se.
pretpostavka je i djelomična agorafobija, koja nije prisutna kad je druženje u stanu, iako on u svojem prostoru, svojoj sobi ima sigurnu zonu, a svagdje drugdje mu predstavlja tlaku i potrebu da ''bježi'' tamo gdje se osjeća sigurno. na poslu normalno funkcionira bez takvih problema.
strah od straha, paničnih napadaja, što smatra povezanim s epi, možebitna agorafobija, anksioznost
ja - socijalna fobija već godinama, neprepoznata do pred koju, uz što idu nesigurnost, manjak samopouzdanja i faze? uslijed jedne loše faze socijalne fobije (gdje je problem već duže tad bio smireno sama doći na mjesto gdje ima puno nepoznatih ljudi, poput trgova npr.), ulazim u vezu u kojoj doživljavam psihičko i sex. maltretiranje, što me poremeti gotovo do srži, povlačim se, imam svoje najbliže ljude uz koje se osjećam ok. mislim da su i kod mene prisutni elementi agorafobije jer sam se u svojem prostoru, stanu najsigurnije osjećala. govorim u prošlosti jer sam pred 2 godine bila pred brzom odlukom odlaska u podstanarstvo, za što sam mislila da neću preživjeti jer sam osjećala kao da netko otkida dio mene, s tim odlaskom u drugi prostor. pretpostavimo da je taj moj prostor bila moja sigurna zona. nakon što se ponovno iz podstanarstva vraćam u stan, osjećam pomalo i žalost jer mi je ta promjena, suočavanje puno značilo i pomoglo mi da shvatim da se s promjenom tog tipa neće ništa dogoditi strašno i da je to dio života. počinjem samoinicijativno kao dio neke terapije mijenjati prostor oko sebe.
u školi, na faksu i kasnije na poslu super funkcioniram, problem je jedino javni nastup, ovako među ljudima (a struka mi je rad s ljudima) nitko nikada ne bi rekao da imam takav problem.
pred par godina krećem psihologu jer vidim da je vrag odnio šalu i tu se povlačim,u tom najgorem periodu, odlazam u podstanarstvo s tadašnjim. ponovno loš izbor partnera, a sve iz straha nakon par godina samoće da se ne zeznem ponovno... razilazimo se
početkom godine ulazim u vezu s - gore navedenim - imamo puno sličnosti, no moji strahovi, reakcije na te strahove, promjene raspoloženja, među nama izazivaju trzavice i puuuno razgovaramo o tome, ali kao da sve stoji, kod mene je mrvicu bolja situacija jer idem na razgovore i osjećam da idem na bolje!
smatram da se možemo bolje razumijeti zbog prirode naših problema, odn. strahova.... ali je teško! ja sam ponovno krenula psihologu jer sam što zbog njega, što zbog sebe odlučila jednom zauvijek suočiti se sa svojom prošlošću, sa svim svojim strahovima i ponovno unijeti mir u svoj život, mir koji nemam već godinama... kako sam nezaposlena jer posla u struci nema... još mi teže sve to pada i odluka je pala, ali psiholog je free, 30m razgovora i treba mi preporuka za drugog, iako je gđa super odlična.
kako pomoći sebi? kako pomoći njemu? nismo mi tako dugo zajedno, ali smo blizu 30. i dotaknuli smo se teme zajedničkog života - pa sad vi meni recite, s njegovim i s mojim problemima, kako? ja idem psihologu, on ne jer smatra da na tome može raditi sam i da je sada OK... kako ne radim, ništa ne možemo ni početi razmišljati i realizirati, a kad i dođe do toga, upitno je jer ja sam taj dio odlaska iz svojeg prostora sama sa sobom riješila, on ne i kako da mu pomognem u tome?
kod nas je prisutno jedno kaotično stanje i trebam vaš osvrt na isto! :)
on - već godinama ima epi, koja mu ne zadaje prevelike probleme u svakodnevnom životu, ali utječe na psihu. kroz godine je razvio strah od mogućih paničnih napadaja, koje je u životu imao nekoliko puta i stoga mu svaki izlazak iz kuće predstavlja problem s kojim se uspješno nosi samo kad ide na posao. svaki izlazak vikendom ili preko tjedna, problem je koji rješava konzumacijom alkohola, ne pretjerano, ali mu to pomogne opustiti se.
pretpostavka je i djelomična agorafobija, koja nije prisutna kad je druženje u stanu, iako on u svojem prostoru, svojoj sobi ima sigurnu zonu, a svagdje drugdje mu predstavlja tlaku i potrebu da ''bježi'' tamo gdje se osjeća sigurno. na poslu normalno funkcionira bez takvih problema.
strah od straha, paničnih napadaja, što smatra povezanim s epi, možebitna agorafobija, anksioznost
ja - socijalna fobija već godinama, neprepoznata do pred koju, uz što idu nesigurnost, manjak samopouzdanja i faze? uslijed jedne loše faze socijalne fobije (gdje je problem već duže tad bio smireno sama doći na mjesto gdje ima puno nepoznatih ljudi, poput trgova npr.), ulazim u vezu u kojoj doživljavam psihičko i sex. maltretiranje, što me poremeti gotovo do srži, povlačim se, imam svoje najbliže ljude uz koje se osjećam ok. mislim da su i kod mene prisutni elementi agorafobije jer sam se u svojem prostoru, stanu najsigurnije osjećala. govorim u prošlosti jer sam pred 2 godine bila pred brzom odlukom odlaska u podstanarstvo, za što sam mislila da neću preživjeti jer sam osjećala kao da netko otkida dio mene, s tim odlaskom u drugi prostor. pretpostavimo da je taj moj prostor bila moja sigurna zona. nakon što se ponovno iz podstanarstva vraćam u stan, osjećam pomalo i žalost jer mi je ta promjena, suočavanje puno značilo i pomoglo mi da shvatim da se s promjenom tog tipa neće ništa dogoditi strašno i da je to dio života. počinjem samoinicijativno kao dio neke terapije mijenjati prostor oko sebe.
u školi, na faksu i kasnije na poslu super funkcioniram, problem je jedino javni nastup, ovako među ljudima (a struka mi je rad s ljudima) nitko nikada ne bi rekao da imam takav problem.
pred par godina krećem psihologu jer vidim da je vrag odnio šalu i tu se povlačim,u tom najgorem periodu, odlazam u podstanarstvo s tadašnjim. ponovno loš izbor partnera, a sve iz straha nakon par godina samoće da se ne zeznem ponovno... razilazimo se
početkom godine ulazim u vezu s - gore navedenim - imamo puno sličnosti, no moji strahovi, reakcije na te strahove, promjene raspoloženja, među nama izazivaju trzavice i puuuno razgovaramo o tome, ali kao da sve stoji, kod mene je mrvicu bolja situacija jer idem na razgovore i osjećam da idem na bolje!
smatram da se možemo bolje razumijeti zbog prirode naših problema, odn. strahova.... ali je teško! ja sam ponovno krenula psihologu jer sam što zbog njega, što zbog sebe odlučila jednom zauvijek suočiti se sa svojom prošlošću, sa svim svojim strahovima i ponovno unijeti mir u svoj život, mir koji nemam već godinama... kako sam nezaposlena jer posla u struci nema... još mi teže sve to pada i odluka je pala, ali psiholog je free, 30m razgovora i treba mi preporuka za drugog, iako je gđa super odlična.
kako pomoći sebi? kako pomoći njemu? nismo mi tako dugo zajedno, ali smo blizu 30. i dotaknuli smo se teme zajedničkog života - pa sad vi meni recite, s njegovim i s mojim problemima, kako? ja idem psihologu, on ne jer smatra da na tome može raditi sam i da je sada OK... kako ne radim, ništa ne možemo ni početi razmišljati i realizirati, a kad i dođe do toga, upitno je jer ja sam taj dio odlaska iz svojeg prostora sama sa sobom riješila, on ne i kako da mu pomognem u tome?
kod nas je prisutno jedno kaotično stanje i trebam vaš osvrt na isto! :)
kaos može li veći?
Aucun commentaire:
Enregistrer un commentaire