Jadikovka

Ne tražim savjet, samo ću se izjadati neznancima dugim tekstom, kojega skoro nitko neće pročitati...



Bili smo posebni ili smo bar vjerovali da smo posebni. Upoznali smo se preko interneta, sasvim slučajno. Kasnije smo shvatili da smo se cijeli život trebali poznavati, ali da nas je sudbina jednostavno vrtjela tako da smo se u svim tim situacijama, kada smo se trebali vidjeti, jednostavno mimoišli. Nismo trebali trajati, imali smo rok, ali rodila se ljubav i svi prethodni planovi više nisu bili bitni.

Protiv naše veze su bili skoro svi. Za njegovu obitelj i prijatelje ja sam bila debela vještica koja mu samo radi probleme, koja ga je zatvorila i koju nitko normalan ne bi odabrao, za moje on je bio kurva, primitivac, zbog kojeg sam odbacila priliku za boljim životom i koji mi može donijeti samo bol. Ali mi smo znali.

Znali smo da kada je netko u opasnosti, mi smo ti koji će pritrčati pomoći, kad nas netko pokuša maltretirati, ta osoba zapamti koga je pokušala maltretirati, kad svi kažu da trebamo prekinuti, mi se smijemo zagrljeni i prepričavamo iznova i iznova sve tračeve koje smo čuli o sebi, a sam Bog zna da ih je bilo. Čuli smo čak i da smo završili u policiji zbog gruboga sexa, ma kako to tumačili oni koji su to pričali. Znali smo da, kad se cijeli svijet bude rušio, nas dvoje ćemo ga ići spašavati držeći se za ruke. Tako je to kad voliš, sve mane vidiš, ali one nisu bitne, bitan je onaj zagrljaj, kad znaš da si izopćen od svih, ali ta jedna osoba, jedina koja je bitna, tu je da te nasmije i da ti kaže da nije bitno što bilo tko kaže, jer mi znamo.

Njegova debela vještica ostala je vještica, ali zbog njega više nije bila debela, a on zbog nje više nije bio kurva i bili smo sretni.

Kuhati nisam znala, nije ni on, ali učili smo. On je učio više, jer mu to ide lakše, ja sam učila manje, ali učila sam. Smišljala sam što bih mu mogla novo skuhati i to uglavnom nije bilo jestivo, ali bar smo se imali čemu smijati. Bili smo buntovnici u svojim glavama. Ponosili smo se time što jedno o drugome znamo baš sve, svaku pogrješku i oboje smo obožavali to što ne moramo svoje poroke skrivati jedno od drugoga, već smo u svemu skupa. Smiješni su nam parovi bili za koje smo znali da si ne mogu reći sve, znali smo da smo od njih bolji. Znali smo da bismo jedno za drugo ubili, da bismo jedno drugo štitili u bilo kojoj situaciji i, ako bismo tonuli, tonuli bismo skupa.

Odluka da ćemo se vjenčati primljena je kao nož u srce od strane svih ljudi bliskih i njemu i meni. Pomislio bi čovjek da će se naviknuti na ideju da nećemo igrati kako oni sviraju, jer smo dotad prekršili sve što je itko očekivao, ali nisu. Čak i na dan vjenčanja su nas odvojeno ispitivali jesmo li sigurni. A mi sigurniji nismo mogli biti. Mi smo znali. Znali smo da je naša ljubav jača od ljubavi bilo kojeg para u našem okruženju, jer toliko prepreka smo prešli i iz svega izlazili samo jači.

Kad smo bili ljuti, a ljuti smo bili često, tukli smo se. Nije on tukao mene, mi smo tukli jedno drugo. Naša soba postajala je ratište, a ožiljci svakog od tih naših ratova bili su vidljivi u svakom kutku ovoga našeg životnog prostora. Vidljivi su i danas. Bili smo i na to ponosni. Bili smo ponosni i kad me policija, nakon što sam mu razbila glavu, pa su mu ju morali šivati, zavela za nasilje u obitelji. Ponosni smo bili i što je njega, kad me skoro udavio, policija zavela za nasilje u obitelji. To je nama bilo smiješno. Znali smo da doktori moraju tako postupiti, da su imali obavezu zvati policiju, ali bilo nam je smiješno jer mi smo znali. Znali smo da je samo jedno u nekom trenutku u naletu bijesa prešlo granicu, ali da je borba bila ravnopravna. Pa smiješno bi bilo svakako da iz ringa policija izvede pobjednika i odvede ga u stanicu jer je nasilnik, a tako smo se mi osjećali. Heh, kao da pobjednik može postojati u situaciji kada jedan supružnik nanese ozljedu drugome, ali mi smo se oboje osjećali kao pobjednici. Kako i ne bismo, kad smo oboje plakali skupa kad bi jedno od nas završilo u bolnici, nakon svake svađe mi smo tješili jedno drugo i jedno drugome liječili rane, jer to smo bili mi. Znali smo da ćemo se potući opet i da je pitanje samo tko će prijeći granicu.

Bili smo sebični, ljubomorni, posesivni i nismo htjeli dijeliti jedno drugo. Taj režim sam uvela ja još prije braka, jer sam znala da, ako ne prestanemo jedno drugo varati, to nećemo moći dugo podnositi. U nevjerojatno kratkom roku je to prihvatio i vrlo brzo smo otpisali sve ljude oko nas. Oni nam nisu bili potrebni, nas dvoje smo bili dovoljni jedno drugome.

Seksali smo se kao zečevi. Javna mjesta smo posebno voljeli i nijedno od nas se ne može sjetiti koliko desetina puta smo to činili u, da ih tako nazovem, riskantnim situacijama. Vidjeli su nas, gledali su nas i mi smo to voljeli. Spavaća soba bila je naš hram. Jer to smo bili mi i bili smo ponosni.

Raspravljali smo o fizici, matematici, astrologiji, astronomiji, religiji, vanzemaljcima, kemiji, medicini, filozofiji, ekonomiji, svijetu danas, budućnosti, povijesti, psihologiji, igrali mnoge društvene igre, pušili smo skupa, vukli smo skupa, trošili novac na sve gluposti na koje se uopće može trošiti i nije nas bilo briga. Dok novca ima, znali smo, trošit ćemo. Kad ga potrošimo, živimo na kruhu do naredne plaće i voljeli smo i to. Znali smo da je svaki taj zalogaj cijena koju plaćamo za neki super provod i jeli smo ga skupa i znali da, kada ponovno bude novca, jednako nepromišljeno ćemo ga potrošiti na gluposti, uživati u tom i onda ponovno živjeti na kruhu. I, Bože, kako smo uživali.

Svaki dan nam je bio borba, borba protiv svijeta koju smo morali i u braku voditi, borba između nas, koja nikad nije prestajala i mislili smo da ćemo uspjeti tako do kraja života, jer to smo bili mi i mi smo to voljeli.

Nikad nam nije bilo dosadno. Obišli smo sva jezera u okolini, penjali se na svako brdo do kojeg smo mogli stići, probali smo sve što smo uopće imali priliku probati. I cijeli svijet je bio naš. Jer mi smo znali.



Četiri i pol godine smo u braku, skupa ukupno šest godina. Od sedamnaestogodišnje djevojke koja ga je upoznala nije ostalo skoro ništa. Dvadesetčetverogodišnjak, koji me pretvorio u ženu, sad je ozbiljan tridesetogodišnji čovjek koji svakodnevno brine o životnim problemima. Sad oboje imamo plaću, a novac je ogroman problem. Sad oboje radimo, ali ne pričamo o tome više, kao kad je samo on radio i poslije svakog radnog dana mi prepričavao dogodovštine s posla. Naši razgovori o „dubokim“ temama sad su već gotovo u potpunosti prestali. Ne mogu se uopće sjetiti kad je posljednji put jedno od nas trčalo za računar guglati neki podatak kako bismo ustvrdili tko je bio u pravu.

On leži na trosjedu, ja ležim na dvosjedu. Oboje držimo mobilne telefone u rukama i nemamo što za reći jedno drugome. Ponovno smo se posvađali. Naše tuče više nisu obostrane, ja više ne udaram. Više ne smišljam kakav pokušaj od obroka bih mu napravila, kuhati sam naučila dovoljno da nas nahranim, ali ne kuham skoro nikad, već razmišljam na koji način bih se mogla najjednostavnije ubiti. Osjećam se kao u zatvoru. Ona ljubomora, na koju sam nekad bila toliko ponosna, s vremenom me počela ubijati. Prestali smo biti dovoljni jedno drugome. On kaže da je to samo do mene, ali znam da je i s njim tako i da bi i on volio moći izlaziti s drugovima. Ne idemo na izlete, ne činimo lijepe stvari jedno za drugo, jedini luksuz nam je vutra, a i to samo zato što trijezni ne možemo jedno s drugim preživjeti dan. Zbog posla se znamo ni ne susresti po par dana i svađa nije prestala već mjesecima. Postajemo stranci. Spavaća soba nam služi još samo za sex, jer tamo gotovo nikad ne spavamo. Zaspimo u dnevnoj, on na trosjedu, ja na dvosjedu, svatko u svom svemiru. Vidjela sam ga jutros kako se sklupčao, bilo mu je hladno dok je spavao. Nisam ga pokrila. Nisam mu skuhala kavu. Nisam mu napravila doručak. Nisam ga poljubila u glavu. I uopće nisam osjetila potrebu učiniti išta od toga, što sam nekad s najvećom mogućom ljubavi radila. U njegovom pogledu više ne vidim ljubav, ne znam vidi li on u mome. Sve te naše borbe su nas otupjele. Šminkom nekako uspijem skriti modrice od tuđih očiju, ali ja ih vidim. One i ne bole toliko, koliko me duša boli. Boli me kad znam koliko sam toga rekla protiv njega, koliko puta sam pokušala skriti stvari od tog čovjeka, koji je o meni znao sve. Boli me kad znam koliko puta sam se iskrala, koliko puta ga slagala zbog par piva s drugaricom. Boli me što znam da je svaka ta modrica tek mali dio onog što sam zaslužila. Boli me što smo postali ovo što smo postali i što mi, koji smo trebali trajati zauvijek, umiremo. Umiremo svatko u sebi i umiremo kao par. Dijete nismo dobili i vjerojatno nikad ni nećemo. Nije do nas, jednostavno se nije dogodilo. Možda je i bolje tako, jer u ovakvome odnosu između roditelja ona ne bi bila sretna. Kažem da ju ne želim, a toliko puta sam zamišljala malu kovrdžavu curicu krupnih okica s kojom on dolazi po mene na posao. Lakše mi je, valjda, bilo reći da ju ne želim, nego se pomiriti s tim da mu ju ne mogu roditi.

Mi opet imamo rok. Koliko još vremena imamo, ne znam. Hoćemo li umrijeti danas, za mjesec dana, godinu ili smo već umrli? Ne znam.

Znam da sad lijem suze pišući ovo i znam da sad svatko zna svoju istinu. A mi smo znali.